Knjiga Epika predstavlja mnogo više od zbirke učeničkih radova. Ona je dokaz odrastanja, mašte i zajedničkog stvaranja. U središtu njezine poetike nalazi se putovanje vlakom, motiv koji povezuje sve priče i postaje simbol života, traženja i spoznaje. Kroz stranice ove knjige čitatelj ne putuje samo željezničkim prugama od svoga doma do Londona, Pariza i Barcelone, već i onim nevidljivim prugama ljudske duše koji su između sjećanja, nade i introspekcije.
Knjiga je rezultat predanog rada profesorice Elvire Jakimovske, autorice projekta, koja izražava zahvalnost svojim učenicima toplom porukom i zahvalom:
“To je najveći dar za svakog učitelja, jer nema ništa ljepše od rada s radošću i ljubavlju.”
Ova rečenica otkriva temeljnu ideju knjige; zajedništvo, učenje kroz stvaranje i vjeru u moć umjetnosti. Profesorica prepoznaje da svaka nova generacija donosi “novu nadu i nove snove za novo vrijeme”, a upravo se ta nada osjeća u svakoj rečenici učenika. Epika je tako rezultat istinskog pedagoškog stvaralaštva, gdje se školski zadatak pretvara u autentično i kreativno umjetničko iskustvo.
Motiv vlaka u Epici ima snažnu simboličku ulogu. On nije samo prijevozno sredstvo, nego postaje prostor susreta i promjene . Svaki polazak i dolazak na stanicu predstavlja novi početak, novu priliku, novu priču tj. metaforički oslikava životno putovanje.
“Život je poput putovanja vlakom – svaka stanica je nova prilika, svaka prepreka samo dio putovanja.”( Stefanija Lazarevska, Put u Pariz)
Putnici koji prolaze kroz Milano, Zürich, Barcelonu, Pariz, Zagreb, Beograd, Madrid, London, Frankfurt, Nicu, Veneciju ili Liverpool nisu samo turisti, nego tragači za smislom. Svaki grad otkriva drugačiju boju svijeta, miris, zvuk i osjećaj. U Milanu vlada elegancija i užurbanost; u Zürichu spokoj i red; u Barceloni toplina i sloboda duha; u Parizu poezija i svjetlost, a u Zagrebu poznata bliskost doma. Beograd donosi melankoliju i ritam života, a London, veličanstven i maglovit, budi osjećaj pripadnosti nekom većem svijetu.
Čak i putovanja prema dalekim odredištima, poput Tajlanda, nisu bijeg od stvarnosti, nego tiha potraga za sobom.
“Možda je ovo putovanje samo potraga za nečim što već imam, ili je možda bijeg od samoga sebe.”(David Jovanov, Putovanje u nepoznato)
Ova misao odražava zrelost i dubinu promišljanja , putovanje postaje metafora unutarnjeg rasta, a vlak prostor između poznatog i nepoznatog. Učenici uspijevaju povezati stvarni prizor s unutarnjim promišljanjem, čime dosežu razinu zrelosti i razumijevanja koja nadilazi njihovu dob.
Upute i koraci pisanja koje su učenici slijedili pokazuju promišljen proces stvaranja kroz suradnju, zajedništvo i vjeru u moć zajedničke kreativnosti od teorije književnosti preko razumijevanja epske strukture, do vlastite primjene u pisanju.
“Budimo objektivni, koristimo retrospektivu, introspektivno zaronimo u vlastite misli.”(Elvira Jakimovska, prof.)
Ove smjernice pretvorile su učionicu u radionicu stvaranja. Učenici su naučili promatrati svijet poput pravih pisaca i to kroz detalje, mirise, zvukove i emocije. Njihovi opisi željezničkih postaja, putnika i pejzaža nisu samo tehnički točni, već i poetski izražajni:
“Toplina vagona, ritmični zvuk tračnica i krajolici koji se mijenjaju stvarali su osjećaj avanture i spokoja.”(Iva Jankovska, Vlak je živ)
Kroz takve slike čitatelj osjeća da svako putovanje ima svoj ton, ritam i emociju – baš kao i svaka ljudska sudbina.
Ova knjiga mali je spomenik učioničkoj umjetnosti, međugeneracijskoj suradnji jer je rezultat zajedničkog truda nastavnice i učenika, iskustva i entuzijazma.
Kroz stranice romana vlak ne prolazi samo kroz prostore, nego kroz sjećanja, a svaki grad koji se pojavljuje u pričama otvara novo poglavlje u toj velikoj knjizi života. U nekim od njih, poput onih na početku putovanja, osjećamo uzbuđenje i iščekivanje, ritam jutra i miris svježe kave s kolodvora. U drugima, vlak usporava, a putnik kroz prozor promatra pejzaže koji se pretvaraju u unutarnje slike – tišinu, nostalgiju, mir.
Gradovi su poput ogledala duše: u jednom osjetimo eleganciju i užurbanost velikih ulica, u drugom spokoj jezera i red svakodnevnice, u trećem toplinu juga i slobodu duha. Negdje nas dočekuje svjetlost, negdje magla; negdje miris mora, negdje zrak ispunjen poviješću i vjetrom s planina.
Putnik u vlaku postaje svjedok svijeta u pokretu, ali i vlastite promjene. Gradovi koje prolazi nisu samo točke na karti, nego stanice duhovnog putovanja. U svakom pogledu kroz prozor skriva se trenutak spoznaje da ljepota nije u dolasku, nego u samom kretanju. Tako svaki grad, svaki krajolik i svaki susret postaje dio jedne veće cjeline: priče o čovjeku koji putuje, traži i uči voljeti ono što susreće. Svaki od ovih gradova oblikuje putnika, a svaki vlak koji “uhvatimo prilika je za novu priču”.
Na kraju se shvati da ti gradovi nisu udaljeni jedni od drugih, nego povezani nevidljivim tračnicama koja vode prema sebi. Vlak ne vozi samo prema van, već i prema unutra, prema mjestu u kojem svi naši doživljaji, nade i snovi pronalaze smisao.
Na kraju romana, mnogi se pripovjedači vraćaju na istu stanicu s koje su krenuli, ali više nisu isti.
“Konačno sam se vratila na željezničku stanicu i ukrcala se u vlak. Tada sam shvatila da moje odredište nije toliko važno koliko samo putovanje.”(Simona Josifova, Mala stanica)
Ova misao predstavlja samu srž romana: smisao nije u cilju, nego u putovanju, u svakom trenutku između polaska i dolaska. Knjiga tako postaje simbol životnog ciklusa – od iščekivanja, preko avanture, do spoznaje i povratka
Epika pokazuje da se epsko ne skriva u davnim junacima, nego u svakodnevnim ljudima , u putnicima, učiteljima, učenicima, onima koji se usuđuju sanjati i stvarati. Vlak, koji prolazi kroz različite gradove i sudbine, spaja ljude u zajedničkom ritmu života. Posebna vrijednost Epike leži u njezinoj zajedničkoj prirodi. Svaki je učenik dao svoj doprinos, ali rezultat je jedinstven i skladan.
To je knjiga koja nas uči da svaka vožnja ima smisla, da svaka postaja ima svoju priču i da pravo odredište nije na karti već u nama samima.
U vremenu u kojem je brzina postala važnija od putovanja, Epika nas podsjeća da stanemo, čujemo ritam tračnica i shvatimo da je svako putovanje prilika za novi početak.
Recenziju napisala: Palma Tolić, prof. savjetnik hrvatskoga jezika