IVA JURKOVIĆ: „Nitko ne zaslužuje biti odbačen jer je drugačiji. Moramo se diviti različitosti. Meni je trebalo puno vremena da se prestanem gledati i suditi kroz tuđe oči. Zato se vi gledajte kroz svoje i zavolite ovaj svijet, ali i ljude u njemu“.
Tia: Možete li nam se na početku predstaviti?
Ja sam Iva (Bebek) Jurković, rođena 9. rujna 1996. god. u Ljubuškom. Nastavnica sam strojarske grupe predmeta u Srednjoj školi Tina Ujevića u Vrgorcu. Završila sam osnovnu školu u Ljubuškom, Srednju strojarsku školu u Mostaru, a zatim sam završila Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.
Petra: Kako i kada ste otkrili da imate problem s čitanjem?
S problemom disleksije sam se suočila u ranom djetinjstvu. Problemi kreću već na početku samog školovanja, iako je majka primijetila još u predškolskoj dobi kada sam izbjegavala ponavljati riječi i rečenice. Samo sam ponavljala kao mala papiga, „Ne znam kazat” ili „Ja to ne mogu”. Imala sam i dva starija brata tako da je majka rano uočila da imam neki problem koji me koči. Kada sam krenula u osnovnu školu moja braća i kolege u školi savladali su čitanje već do drugog razreda, a ja sam i u trećem i četvrtom slovkala, što je meni stvaralo psihičke poteškoće. Jednom od učenika u mom razredu mama je bila logopetkinja i on joj je rekao kako ima jedna curicu koja slabije čita. Na jednom roditeljskom ona je prišla mojoj mami i rekla da je čula da imam problem i da bi voljela pomoći. Tako sam tek u trećem razredu osnovne škole krenula kod logopetkinje, ali problemi tek tada kreću.
Ta logopetkinja radila je u Domu zdravlja. Nažalost, mogla je samo raditi s učenicima do četvrtog razreda osnovne škole. U osnovnoj školi u to vrijeme nismo imali ni psihologa ni logopeda, ali ni stručnu osobu koja je poznavala što je disleksija. Tada sam bila upućena defektologinji koja bi odradila par sati sa mnom, ali na još moju veću žalost nisu me uveli u sustav kako bi škola mogla tražiti psihologa. Nisam samo ja bila s poteškoćama. Imali smo u to vrijeme učenika i s puno težim poremećajima i s njima nije radila stručna osoba. Najviše je to utjecalo na psihološko stanje nas učenika s „potrebama” kako su nas nazivali. Iz moje perspektive, osnovna škola mi je bila jako teška, što se tiče učenja i savladavanja gradiva. Nastavnici nisu imali uvida u moje stanje jer se to zataškavalo, davali su mi manje ocjene s obrazloženjem kako sam nesigurna. Već tada sam izgubila samopouzdanje jer nisam nikada čitala naglas niti su me ikada pitali želim li čitati. Tako se stvorila moja odbojnost prema čitanju. Kada bi me netko pitao da nešto pročitam naglas stvarao bi se bijes duboko u meni. Što se tiče učenika, oni su bili susretljivi i davali mi podršku i pomagali mi kako su mogli, nije bilo ruganja i omalovažavanja.
Tia: Tko Vam je najviše pomogao u rješavanju problema s disleksijom?
Zatim je mama saznala za Suvag (zdravstvena ustanova u kojoj se provodi specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita osoba s teškoćama u govornoj komunikaciji) i slala molbe da me prime. Kada su vidjeli da sam već pri završetku osnovne škole, a nitko nije radio na rješavanju mog problema odmah su nam dali termin za zimske i ljetne praznike. Tamo sam naučila kako ćemo disleksija i ja biti prijateljice kroz cijeli život, jer se na njoj može raditi samo da se manje primijeti i da se stvori samopouzdanje, ali se ne može nikako do kraja izliječiti. Početak mojih logopedskih vježbi je bio tek na kraju osnovne škole, jer škola se nije htjela zamarati s „jednom” učenicom već je to zataškala i puštala me samo da prolazim. Na Suvagu sam dobila logopetkonju s kojom sam radila na čitanju i razumijevanju pročitanog. To mi je pomoglo da steknem praksu i spoznaju kako kao osoba s disleksijom trebam sporije i razgovjetnije čitati te tako dobiti na vremenu i vidjeti koja je iduća riječ. Imala sam i psihologinju s kojom sam razgovarala i koja mi je pomogla vratiti samopouzdanja, naučila me je kako ostati smirena kada se netko počne rugati na moj račun i kako pokazati da smo zrelijih od drugih tj. kako se nositi s tim problemčićem.
Petra: Je li se danas nešto promijenilo u pristupu disleksiji?
Danas se o tome dosta govori, stoga se može brže prepoznati i pomoći. Nastavnicima i roditeljima bih savjetovala da takvu djecu ne stavljaju u jednu kutiju i stvaraju predrasude. Pokušajte djecu zainteresirati i vidjeti u čemu je problem. Moja logopetkinja je rekla: „ Bog nekome negdje oduzme, ali zato da negdje duplo više“. Zbog toga treba otkriti gdje se skriva drugi talent i njegovati ga. Naravno, savjetujem i učenicima s disleksijom kako to nije neki veliki problem. Samo na njemu se treba raditi i prihvatiti da ti je to prijatelj za života i da će nekada biti i humorističan, kao na mom primjeru… Kada bi igrali Alias ja bi pročitala totalno krivu riječ i nju objašnjavala. Kada bi moj suigrač pogodio ja bi shvatila da sam krivo pročitala, a to bi sve nas nasmijalo i bili bi sretnije osobe.
Tia: Kako ste se odlučili za Fakultet strojarstva i brodogradnje?
Nikad nisam voljela slova, ali brojke su mi uvijek bile draže. Tako sam na savjetovanju u Suvagu bila upućena na neki tehnički fakultet te sam tako odlučila upisati Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Moram biti iskrena, na faksu nije bilo tako jednostavno jer je ipak bilo dosta slova (hahaha) ali uz upornost sve se može. Neka vas nitko ne uvjeri da nešto ne možete. Samo budite uporni i svaka vaša želja može postati stvarnost, nitko ne kaže da će biti lagano. Padat će se, ali ne treba ostati puzati, već ustati i podići glavu jer svi smo stvoreni posebni i svoji. Ponekad su moje kolege učile po deset dana, a meni bi trebalo i do trideset dana, ali nikada nisam odustala. Bilo je ponekad frustrirajuće zbog čega ja moram provoditi dane i sate pred knjigom a oni uživaju tih dvadesetak dana. Svakom zlu ima neko dobro. Pošto sam duže učila i pamćenje je bilo bolje, ukoliko bih pala neki rok, manje bi učila za druge rokove jer bih sve od prije zapamtila.
Petra: Što mislite kakav je danas odnos prema osobama s disleksijom?
U današnje vrijeme se puno više zna i govori o samoj disleksiji, ali i dalje u Hrvatskoj u manjim mjestima nema dovoljno pomoći u školama. Po mom mišljenju, logopeda ima premalo, vrlo je teško upisati se na taj fakultet. Uvjeti upisa bi trebali biti lakši, upisne kvote bi se trebale povećati.
Tia: Kako učenici reagiraju kad čuju za Vaš problem?
Moji učenici uglavnom znaju da imam disleksiju. Kada bi učenici prvi put čuli da imam disleksiju, iznenadili bi se i komentirali: „Pa vi znate čitati“. Govorila bih kako se to može vježbati i s tim živjeti normalno. Pokazala bih kako zvučim kada čitam nešto prvi put i kad požurim bez pravilnog disanja te kako to radim kada radim po pravilima koja su me naučili na SUVAG-u u Zagrebu.
Petra: Koji Vam je plan u budućnosti?
Planovi za život su mi da radim u školi. Također, imam i želju pomagati djeci koja imaju ovakve probleme. Naravno, otvorena sam za druge poslove i planove za život jer nikad ne znamo gdje nas čeka naša sreća i gdje možemo kome pomoći. Od svoje disleksije sam naučila kako smo potrebni jedni drugima da ovaj svijet učinimo ljepšim i boljim, ali i sami sebi kako bi dosegli tu ljepotu. Naučila sam da smo svi posebni na svoj način i da trebamo znati voljeti svačiju posebnost.
Tia: Imate li poruku za mlade koji imaju sličan problem?
Nitko ne zaslužuje biti odbačen jer je drugačiji. Moramo se diviti različitosti. Meni je trebalo puno vremena da se prestanem gledati i suditi kroz tuđe oči. Zato se vi gledajte kroz svoje i zavolite ovaj svijet, ali i ljude u njemu“.
Novinarke: Tia Šalinović i Petra Erceg, 1. A
Tia Šalinović i Petra Erceg s profesoricom Ivom Jurković
profesorica Iva Jurković
