Razgovarali smo s našom Vrgorčankom , saborskom zastupnicom, Katicom Glamuzina o politici, karijeri, političkim uzorima, slobodnom vremenu, putovanjima i, naravno, o Vrgorcu.
Zašto ste se odlučili baviti politikom?
Više je to bio rezultat spleta okolnosti i nekih dugogodišnjih događanja, nego baš svjesna odluka u
jednom momentu. Od početka školovanja sam uvijek bila uključena u neka dodatna događanja i
aktivnosti, što se poprilično intenziviralo dok sam studirala. Uključila sam se u jednu međunarodnu
studentsku udrugu u kojoj smo se bavili razmjenom studenata, organiziranjem projekata, društvenim
djelovanjem i slično… I onda, nakon što je to sve završilo, nedostajao mi je nekakav društveni
angažman. Upoznala sam u Splitu ekipu koja se bavila političkim aktivizmom što mi se svidjelo pa sam
im se pridružila. Tako je sve počelo, a onda je jedno vodilo drugome i malo po malo, došla sam do
svog trenutnog posla zastupnice u Hrvatskom saboru.
Je li vam u djetinjstvu bila želja da postanete političarkom?
Mislim (i nadam se!) da nijedno dijete baš ne troši dragocjene momente svoga djetinjstva
priželjkujući jednog dana postati političarem ili političarkom. U djetinjstvu sam sanjala o puno
drugačijim stvarima, ali kako odrastamo tako se mijenjaju i naši ciljevi i metode ostvarivanja tih
ciljeva.
Kako je teklo vaše školovanje? Postoji li neka škola za političare?
Moje školovanje do sada je bilo zabavno, zanimljivo i ispunjeno sjajnim iskustvima. No, moje
školovanje još traje i nadam se da nikada neće završiti. Čak ni formalno obrazovanje ne mora imati
neki kraj, a kamoli neformalno. Smatram iznimno važnim da svi budemo svjesni kako svaki dan
možemo naučiti nešto novo. Važno je novim informacijama i iskustvima kontinuirano obogaćivati
život, inače postane dosadno, nezanimljivo i zatupljujuće.
Postoje škole za političare kao npr. Fakultet političkih znanosti i razne diplomatske akademije i slično.
Međutim, te škole nisu nužne za baviti se politikom, niti se nužno svi koji završe te škole izravno bave
politikom.
Kako je tekla vaša politička karijera?
Polako i temeljito. Kao što sam ranije rekla, počela sam od političkog aktivizma sa grupom mladih (do
30 god. starosti) članova jedne stranke. Nakon toga sam se još više angažirala i malo po malo
napredovala kroz hijerarhijsku strukturu stranke, od gradske, preko županijske do nacionalne razine.
Nijedan korak nisam preskakala. Htjela sam na svakoj razini znati i iskusiti sve što se može, prije nego
krenem na iduću razinu.
Koja je vaša politička doktrina kojoj pripadate (politička uvjerenja)?
Uh, ovo je dosta opširno pitanje, ali pokušati ću što više sažeti svoj odgovor.
Moja osnovna politička uvjerenja su:
1. JEDNAKOST i RAVNOPRAVNOST
Jednake šanse za sve i jednaka prava za sve – to podrazumijeva cijelu jednu plejadu građanskih
prava s naglaskom na borbu protiv svih vrsta diskriminacije i brigu za obespravljene. Bilo da se
radi o djeci s posebnim potrebama, o osobama s invaliditetom, o ljudima različitih rasa,
nacionalnosti i seksualnih opredjeljenja, i tako dalje… Smatram da svi građani jedne zemlje
moraju uživati jednaka građanska prava i zaštite, a da oni koji žive i djeluju u otežanim
okolnostima za koje nisu sami krivi, imaju pravo na dodatnu pomoć. Smatram da se veličina
zemlje ne ogleda u količini populacije ili veličini prostora kojeg zauzima, već u tome na koji se
način brine za one svoje građanke i građane kojima je u životu najteže.
2. ANTIFAŠIZAM
Antifašističke vrijednosti su utkane u povijest i ustav naše zemlje i to je jako važno. Ta uspješna
borba protiv fašističkog zla (koje je prijetilo zavladati svijetom u prvoj polovici prošlog stoljeća) je
nešto što nas čini baštinicima pravednog i demokratskog svijeta. Fašizam je zlo koje, na žalost,
nije u potpunosti iskorijenjeno i često proviri u nekoj formi čak i tamo gdje mislimo da smo ga
već svladali. Jako je važno toga biti svjestan i razumjeti što se svijetu prijetilo dogoditi, posebice
kroz drugi svjetski rat.
Nikad nisam rado učila povijest, bila mi je znatno manje zanimljiva od nekih drugih predmeta. Ali,
postoje neke povijesne lekcije koje se ne može i ne smije zaobići, koje moramo naučiti i razumjeti
kako bismo mogli biti dijelom društva koje doprinosi pravednom i demokratskom svijetu. Bitno
je razumjeti što fašizam jest i koliko je bitno njegovati antifašističke vrijednosti.
Ima tu još puno drugih političkih uvjerenja koja se tiču gospodarstva, obrazovanja i slično, ali
recimo da su ova dva temeljna.
Je li bavljenje politikom stresan i opasan posao?
Stresan svakako, a na žalost može biti i opasan. Međutim, taj faktor opasnosti je više izazvan stanjem
u društvu, nego samim poslom političara.
Svjesna sam stereotipnih mišljenja o političarima i svjesna sam da su rezultat iskustva kakvog građani
imaju s političarima. Međutim, ako nešto u politici želite mijenjati, onda se time trebate baviti,
stereotipima usprkos.
Politika je sustav upravlja koji se koristi u cijelom svijetu. Svaka zemlja ima nekakav politički sustav,
pa čak i nedavno otkrivena amazonska plemena imaju svoju politiku po kojoj je netko vođa kojeg su
drugi izabrali da ih vodi. U zabludi su oni koji misle da se ne bave politikom. Pa politika vam je i kad
donosite odluke unutar vlastitih obitelji, politika je kad birate s nekim gdje ćete na odmor, u koji ćete
kafić na kavu s prijateljima, itd… Gdje god neka grupa ljudi mora donijeti neku zajedničku odluku – tu
postoji politika. Svi se, na nekoj razini, bavimo politikom.
Kakav političar mora biti, koje su to kvalitete koje mora imati?
Ovisno o tome kojom se razinom politike bave, političari moraju imati dosta širok spektar znanja,
spoznaja i sposobnosti. Idealno, političari bi morali biti svjesni da im je posao djelovati u interesu
građana, trebali bi to biti moralni ljudi posvećeni općem blagostanju građana koje predstavljaju.
Moraju razumjeti događanja u zemlji, ali i svijetu. Moraju baratati relevantnim informacijama i
znanjima iz širokog spektra područja, od gospodarstva, obrazovanja, zdravstva, kulture, medija i
slično do međunarodnih odnosa i još puno toga. Naravno da nijedna pojedinačna osoba ne može o
svemu znati sve. Zato je također važno biti svjestan svojih ograničenja, konstantno raditi na svom
dodatnom obrazovanju, te znati kome se obratiti za pomoć kada nešto sami ne znate. Nije sramota
ne znati, sramota je ne pitati i ne naučiti.
Svađaju li se političari?
Učestalo. Iako, ne bi trebali. Značajna je razlika između raspravljanja i svađanja. Političari trebaju
raspravljati jer, u idealnim uvjetima, argumentiranom raspravom političari različitih uvjerenja mogu
doći do najboljih rješenja. Međutim, takav način djelovanja političara je, još uvijek, utopijski. Takav
način djelovanja bi podrazumijevao sposobnost i volju poslušati i pokušati razumjeti tuđe argumente,
prihvatiti da možda nečije vlastito mišljenje nije jedino ispravno i najbolje, da možda netko sa
suprotne strane političkog spektra ima dobru ideju, da je rješenje postignuto razgovorom i
konsenzusom uvijek bolje od onog postignutog silom većine, itd.
Političari, kao i svi drugi ljudi, u nedostatku argumenata i sposobnosti za kvalitetnu raspravu,
nerijetko pribjegavaju svađama koje nisu lišene ni uvreda na osobnoj razini. Još je jako dug put pred
nama dok ne dosegnemo razinu postizanja dogovora slijedom argumentirane rasprave, bez svađe.
Koji su vam političari uzor?
Što se hrvatskih političara tiče, neprikosnovenim uzorom smatram bivšeg hrvatskog premijera,
pokojnog Ivicu Račana. On je započeo proces hrvatskog osamostaljenja kao i proces hrvatske
integracije u Europsku Uniju, a napravio je i jako puno na jačanju hrvatske države u vrlo izazovnim i
teškim vremenima za nas. On je bio među rijetkim političarima koji je više slušao nego što je govorio i
koji se redovito savjetovao sa ljudima koji su razmišljali drugačije od njega. Uvijek je bio uključiv i
temeljit, diplomatičan, smiren i promišljen. Njegov doprinos ovoj zemlji je nemjerljiv.
Gledajući malo šire od Hrvatske, jako mi se sviđaju bivša premijerka Novog Zelanda (Jacinda Ardern),
te predsjednica Taiwana (Tsai Ing-wen). Zbog svega što se dešava na relaciji Kina-Taiwan, cijela
politička situacija tamo je poprilično dinamična i zanimljivo je to sve pratiti, pa mi je tako „za oko
zapela“ i Tsai Ing-wen. A Jacinda Ardern je imala i veću prepoznatljivost na svjetskoj sceni zbog vrlo
sposobnog i modernog načina upravljanja svojom zemljom, te brojnih predrasuda koje je uspješno
„pokopala“. Bivša finska premijerka Sanna Marin je još jedna zanimljiva politička ličnost čije sam
djelovanje pozorno pratila.
Je li u Hrvatskoj teško biti žena političar?
Mislim da je u Hrvatskoj ženama teže doći do nekih političkih funkcija, ali ne mislim da nam je nužno
teže obavljati političke poslove. Nema nikakvog uvjeta ili sposobnosti nužne za obavljanje tog posla,
koje bi ga ženama učinile težim. Težim ga mogu učiniti okolnosti koje su rezultat djelovanja u društvu
u kojem ravnopravnost spolova još nije postignuta.
Problem nije toliko na razini obavljanja posla političarke, koliko na razini dostupnosti šanse da se tim
poslom bavimo.
U Hrvatskoj, kao i u ostatku svijeta, postoji evidentna neravnopravnost među spolovima. Žene se teže
zapošljavaju, žene plaćaju više poreza, žene obavljaju uvjerljivo više neplaćenog, nevidljivog posla kao
što je briga o kućanstvu i briga za bolesne članove kućanstva, žene su manje plaćene za isti rad, žene
značajno više trpe nasilje, žene teže napreduju u karijeri, itd… Puno je tu nejednakosti i
neravnopravnosti, međutim onda kad dobijemo ono što želimo, npr. posao političarke, ništa nam on
u svojoj suštini nije teži nego muškarcima, jer nismo manje sposobne.
Naglasiti ću, za primjer, da u Hrvatskoj postoje 4 pravobraniteljska ureda. Sva ta 4 ureda vode žene,
pa Hrvatska ima 4 pravobraniteljice: pučku, za ravnopravnost spolova, za osobe s invaliditetom, te za
djecu.
U kojim područjima ste postigli najviše uspjeha, koja su to područja koja vas najviše zanimaju u
rješavanju problema? Zašto?
Nastavno na prethodno pitanje, upravo je generalno područje ljudskih prava, a specifično rodne
ravnopravnosti ono gdje sam možda najaktivnija. Bavim se i drugim temama (obrazovanje, zaštita
okoliša i slično), ali ravnopravnost mi je iznimno bitna.
Rekla sam već da se žene mogu sasvim jednako dobro ili jednako loše kao i muškarci baviti politikom
(i bilo kojim drugim poslom). Međutim, smatram da imaju jednu dodatnu odgovornost, koja ne mora
nužno biti ograničena na žene, ali često jest. To je odgovornost da prepoznamo kako su nam danas
omogućene neke stvari koje nekad prije nisu bile. Da se danas i žene bave politikom (što prije samo
stotinjak godina nisu mogle) zato jer su se neke druge žene, nekad davno, za to izborile. Odgovornost
političarki je da s tom spoznajom nastave i danas djelovati tako da vrata ostanu širom otvorena
novim generacijama žena i da nastavimo borbu do apsolutne ravnopravnosti. Bitno je ne gubiti bitke
koje su naše bake već izvojevale za nas, bitno je čuvati slobode i prava koja smo naslijedile i bitno je
izboriti se za neke nove slobode i prava u kojima će uživati one koje dolaze iza nas.
Čime biste se bavili da niste u politici?
Javit ću Vam čim saznam.
S kojim političarem najviše volite surađivati?
Nema neke specifične, jedne osobe. Najbolji rezultati u politici se postižu kad nas se što više odluči na
suradnju. Meni je uvijek drago ostvariti suradnju tamo gdje u početku izgleda da to nikako neće biti
moguće, jer volim izazov. Nerijetko se desi da je oko nekih tema teško postići konsenzus i među
istomišljenicima, a kamoli sa ostalima. Međutim, konsenzus među političarima (i ljudima općenito) je
jedino moguć onda kada postoji volja da se preispitaju vlastiti stavovi nakon iznošenja. No, to se ne
događa baš često. Lakše se, naravno, dogovoriti sa „svojima“, ali kad uspiješ nešto postići kroz
suradnju sa političkim ne-istomišljenicima, e to je onda pravi pomak.
Mogu li se ostvariti prijateljstva u politici?
Usprkos popularnom mišljenju i izjavama brojnih političara kako to nije moguće, ja smatram da jest.
Bitno je znati što se od koga može očekivati. Bitno je moći razlučiti posao od osobnog. Bitno je znati
odvojiti bitno od nebitnog i bitno je stajati iza svojih odluka. Ostvarivati prijateljstva u politici jest
nešto teže, ali se može ako djelujemo transparentno, bez „fige u džepu“ i pokažemo da smo osoba
kojoj se može vjerovati. Svakako je mudro biti oprezan jer je politika dosta specifična djelatnost i to
na zlu glasu. No, nisu negativna životna iskustva u osobnim odnosima rezervirana samo za politiku.
Kroz bavljenje politikom upoznala sam neke divne ljude i moj je život svakako nemjerljivo bogatiji
nego što bi bio da te ljude nisam upoznala i da ih ne ubrajam među svoje prijatelje.
Kakvi su političari kao osobe u slobodno vrijeme?
Ne vidim značajne razlike od drugih osoba u slobodno vrijeme.
Jeste li zadovoljni poslom kojim se bavite?
To je višeslojno pitanje, nisam sigurno na što točno mislite.
Generalno mislim da je način na koji politika funkcionira u Hrvatskoj već dugi niz godina poprilično
zagađen i distorziran, te da je nužno mijenjati neke osnovne postavke. Mislim da bi bilo višestruko
korisno kad bi se što više novih i mlađih, obrazovanih ljudi uključivalo u politiku kako bismo dobili
priljev nekih novih misli, ideja i načina funkcioniranja, te neka zaostala razmišljanja napokon ostavili
iza sebe.
Dodatno smo preopterećeni prevelikim „administrativnim aparatom“. Hrvatska je premala zemlja da
bi nam zaista, za manje od 4 mil stanovnika, bilo potrebno sve od Predsjednika države, pa do ovako
velike Vlade, 151 saborskih zastupnika, puste županije svaka sa svojim čelnicima i upravom, pa ovako
velik broj JLSova, vladinih agencija, državnih ureda, itd…
Ima u svijetu puno gradova sa višestruko većom populacijom od cijele Hrvatske koji funkcioniraju sa
jednom gradskom upravom, a kod nas administracija uporno buja, umjesto da se smanjuje. Hrvatska
je i dovoljno mala da bi se kod nas mogao lako uvesti sustav direktne demokracije sličan onome
kakav imaju Švicarci, ali čini mi se da kao društvo nismo još zreli za takvu razinu odgovornosti.
Što vam znači Vrgorac?
Vrgorac mi znači sigurnu luku. Iako ne živim u Vrgorcu otkako sam otišla studirati, uvijek mi je drago
doći i uvijek se tu osjećam da sam „doma“. Vrgorac je bio divno mjesto za odrastanje i dobrim
dijelom sam svoju ličnost i karakter formirala upravo tu. Uvijek pratim što se u Vrgorcu događa i jako
mi je drago kad god čujem/vidim/pročitam kako Vrgorac napreduje.
Primjerice, gledam koje sjajne stvari radi Željka Opačak kao šefica TZ-a. Zadnjih nekoliko godina je
vidljiva suradnja Grada i TZ-a sa jednim mojim prijateljem iz studentskih dana. Karlo i ja smo bili u
istoj studentskoj udruzi, samo Karlo na fakultetu u Rijeci, a ja u Splitu. Viđali smo se po raznim
seminarima i konferencijama te udruge i ja sam uvijek i svima konstantno pričala o svom Vrgorcu,
toliko da sam im vjerojatno išla na živce. A sad kad je Karlo počeo surađivati s Vrgorcem oko
mapiranja biciklističkih staza, sad je on puno više u Vrgorcu nego ja i kaže mi da mu je napokon jasno
o čemu sam stalno pričala.
Također, veseli me vidjeti kako neki moji školski drugovi danas svojim radom doprinose našem gradu.
Posebno sam oduševljena mojim srednjoškolskim drugom koji je danas jedan od najpoznatijih i
najuspješnijih vinara na ovom području. Dario Gašpar je nakon srednje škole otišao na fakultet, a
onda se vratio u Vrgorac i počeo baviti nečim potpuno drugačijim od onoga što je studirao. Nije lako
donijeti takvu odluku. Za to je potrebno dosta hrabrosti, upornosti, truda i samopouzdanja. Srećom,
Dario je sve to imao, pa sada Vrgorac uz Tina, pršut i jagode, ima i prepoznatljiva, vrhunska vina!
Koji su vaši planovi za budućnost? Gdje se vidite?
To i mene zanima.
Iako sam pobornica izreke „failing to plan is planning to fail“ mislim da se to više odnosi na projekte i
kratkoročne ciljeve, pa i nemam baš previše konkretno mapiranu budućnost, ali svakako će nekakav
društveni angažman uvijek postojati jer sam tako, izgleda „baždarena“.
Koliko je u politici i za političara važan imidž, promocija?
Obzirom da se radi o javnom poslu, kontinuirano bavljenje kojim u velikoj mjeri ovisi o percepciji kod
onih građana koji izlaze na izbore, imidž i promocija su dosta važni. Međutim, to često zna biti
zavaravajuće. U kapitalističkom društvu, sve je proizvod i sve se može kupiti novcem, pa tako i imidž.
S dovoljno novca, može se platiti promocija koja će žabu pretvoriti u princa, lopova u pristojnog
političara, lažova i nasilnika u sveca. Zato je važno naučiti kritički razmišljati, propitivati informacije
koje vam se serviraju kroz razne medije i društvene mreže, provjeravati izvore tih informacija, te u
konačnici donositi odluke na temelju konkretnih argumenta o nečijem radu, a ne na temelju plaćenih
marketinških poteza.
Što radite u slobodno vrijeme?
Na žalost, zadnjih nekoliko godina čini mi se da imam sve manje i manje slobodnog vremena. Prijatelji
su mi jako važni u životu, baš jako važni i često sama sebi kažem: „Ako sam išta dobro napravila u
životu, dobro sam birala prijatelje.“ Zato kad god mogu provodim vrijeme s njima. Dosta je to
ekletkičan krug ljudi, pa i način na koji zajedno provodimo vrijeme uključuje puno raznih stvari: od
obične kave, odlaska u kino/kazalište/galerije, do odlaska na ribe ili u branje maslina; s nekima učim
pripremati azijsku spizu, s nekima razmjenjujem idiome na stranim jezicima, s nekima se volim i
moram dopisivati jer ne žive u Hrvatskoj, itd.
Međutim, ono što najviše volim (kad imam dovoljno vremena na raspolaganju) jest putovati. Često
me „svrbe tabani“ i ako prođe neki duži period da nisam prešla hrvatsku granicu, doslovno se
uznemirim. Srećom, imam jako puno prijateljica i prijatelja koji su, kako Bajaga kaže „biseri rasuti po
cijelome svijetu“, što olakšava putovanje, jer mogu jednostavno nazvati prijatelja/prijateljicu i reći
„stižem za par dana“. No, koliko god to bilo komodno i lijepo, još je ljepše putovati u nove destinacije
i upoznavati nove ljude. Mislim da takva putovanja, kao malo što drugo, obogaćuju ljudski duh i
oplemenjuju dušu. Teško će osoba koja se nagledala svijeta, različitih destinacija, ljudi, rasa, krajolika,
jezika, načina života i slično, završiti kao uskogrudni mrzitelj svega drugačijeg i novog.
Poruka mladima, a pogotovo onima koji se namjeravaju baviti politikom.
Budite angažirani, budite znatiželjni i uvijek promišljajte o tome kakav širi efekt imaju vaše odluke i
potezi, osim samo na vas osobno. Budite svjesni da niste „Pale sam na svijetu“ i da se ono što radite
uvijek u nekoj mjeri dotiče i drugih ljudi. Probajte živjeti tako da svijet nakon vas bude malo bolji
nego što ste ga zatekli. Razmišljajte „zeleno“ i održivo. Razmišljajte benevolentno prema drugima.
Razmišljajte sustavno i samostalno. Samo razmišljajte. Ne dajte da vam itko drugi utire vaš put.
Poslušajte savjete onih ljudi koje cijenite, jer je nepametno (i često skupo) ne učiti iz tuđih grešaka.
Ali nakon što poslušate sve savjete, donesite svoje odluke samostalno i onda stojte iza njih
samouvjereno i hrabro.
Što se politike tiče, prvi korak je uopće početi izlaziti na izbore. Trenutni sastav hrvatske Vlade i
Sabora je rezultat volje manje od polovice birača, i to je zabrinjavajuće. Da je više ljudi izašlo na
birališta, možda bi situacija bila drugačije, a možda i ne bi, ali bi svakako legitimitet izabranih bio jači.
Izbori su pravo, prilika i obveza da svi građani jasno i nedvosmisleno iskažu svoje mišljenje i važno je
to pravo iskoristiti. Čak i kada na glasačkom listiću nemate ponuđenu nijednu opciju koju biste
podržali, izađite i prekrižite taj listić. I veliki broj prekriženih listića je jasna politička poruka. Ali
svakako izađite i iskažite svoje mišljenje. Brzo nam se približava intenzivan izborni period, takozvana
superizborna godina, kada ćemo u istoj godini biti pozvani tri puta izaći na birališta: za euro-
parlamentarne izbore, izbore za Hrvatski sabor, te za predsjedničke izbore. Biti će to dosta naporno
za birače, naslušat će se jako puno političkih poruka, a za brojne srednjoškolce to će biti godina u
kojoj će po prvi puta ostvariti glasačko pravo. Nadam se da ćete svi iskoristiti to pravo i pokazati na
glasačkim listićima kakvu Hrvatsku želite.
Novinarke: Laura Jurjević i Lea Granić, 2. B
