Osvrt na kazališnu predstavu Alberta Camusa “Stranac”
„Stranac“ Alberta Camusa psihološki je roman o besmislu života, prihvaćanju smrti i o pojedincu koji se iz društva izdvaja svojom iskrenošću. Zanimljiva je to priča koja u dva dijela predstavlja misli i postupke glavnog antijunaka Meursaulta od trenutka kada saznaje za majčinu smrt, do počinjenja teškog zločina i vlastite smrtne presude.
Istoimenu predstavu imali smo priliku pogledati u Vrgorcu u sklopu programa Ruksak (pun) kulture Ministarstva kulture i MZO-a. Plesnu predstavu izveli su plesači i glazbenici iz izvedbene skupine BADco iz Zagreba.
Na samom ulazu u dvoranu dočekao nas je nesvakidašnji prizor. Dok je publika upućivana prema sjedalima na samoj sceni, postalo je jasno da će se predstava izvoditi na parteru. Na ulazu u dvoranu gledateljima su podijeljene sunčane naočale. Na taj smo način, i prije početka same predstave, mogli zaključiti da to neće biti klasična tročinka koju smo sa sigurnošću očekivali. Prije samog početka, upoznati smo s konceptom predstave. Redatelj Goran Sergej Pristaš publici je predstavio temu romana (predstave) koju su plesači potom izveli.
Predstava je koncipirana tako da obrađuje tri važna događaja iz Camusova romana. Prvo je prikazano razmišljanje glavnog lika Meursaulta, potom njegovo iskustvo u zatvoru, a na kraju je prikazana i scena ubojstva. Osim plesa, veliku ulogu u stvaranju dojma u predstavi ima rasvjeta. Igra svjetla i tame, neprestano paljenje i gašenje reflektora (koje doista dovodi do lagane boli u očima) gledateljima je omogućilo da na trenutak zakorače u Meursaultov um i shvate razlog počinjenja teškog zločina, kojega glavni lik u romanu opravdava upravo zasljepljenjem zbog jaka sunca. Glazbena pratnja, u obliku dinamičnih španjolskih ritmova, također je ostavljala jak dojam na publiku.
Srednjoškolci iz manjih mjesta rijetko dobiju priliku pogledati ovakvu izvedbu. Isprepletanje glazbe i plesa na pozornici potpuno je novo iskustvo za nas. U početku je bilo malo teže razumjeti radnju (s obzirom na to da nije kronološki dosljedna romanu) te se cijela situacija na pozornici činila kao dobro uređeni kaos koji je u početku izazivao čuđenje publike. Dobar dojam ostavljen je spretnim izvijanjem tijela plesača, izvrsnom glazbenom pratnjom te vještom igrom reflektorima, no usporediti početak predstave s događajima u romanu bilo je u početku teško. Daljnjim tijekom predstave smatram da je dobar dio publike (bar onaj dio koji je upoznat s romanom) počeo shvaćati plesnu izvedbu i povezao scene iz romana i predstave. Ova izvedba izazvala je niz emocija u samo šezdesetak minuta – od čuđenja i nelagode u početku, kasnijeg ponosnog razumijevanja radnje, do osjećaja zadovoljstva popraćenog pljeskom glumcima na kraju.
Osvrt napisala: Emanuela Zlopaša
