Ljudi su danas brzi u donošenju zaključaka. Sliku o nečijoj osobnosti s velikom lakoćom stvaramo na osnovi samo jedne odjevne kombinacije, jedne objave na društvenim mrežama, načina na koji netko hoda ili govori. Doista smatram da je normalno na takvim sitnicama htjeti stvoriti površno mišljenje o nekoj osobi, dok god se ne radi o govoru mržnje protiv te osobe. No ono što ne razumijem jest da neki ljudi misle da mogu iščitati nečiji potencijal ili kvocijent inteligencije na osnovu roda ili mjesta stanovanja.
Iako je srednji vijek već odavno završio i trenutno živimo u digitalnom dobu, čini mi se kako većina ljudi iz moje okoline još uvijek smatra da je veća vjerojatnost da ‘na vrbi rodi grožđe’ od one da u ruralnim krajevima postoje talentirana djeca. Ne krivim ih, doista. Na vlastitom primjeru shvatila sam kako su na selu prilike za napredak rijetke te da svaku koja (ili ako) nam se pruži najčešće treba objeručke prigrliti. Pokazavši snažan interes za pisanje još u djetinjstvu, uvjerila sam samu sebe kako nema smisla natjecati se sa svojim talentiranim vršnjacima čije su prilike sigurno bolje i čiji su gradovi veći. Vječno ću biti zahvalna što je ta misao ubrzo „isparila“ iz moje glave i što sam, unatoč preprekama, nastavila raditi ono u čemu uživam.
Sljedeće što me kao mladu osobu često iznenađuje jest neravnopravnost među rodovima. Kako itko očekuje da žene ostvare svoje ambicije ako nam je, zbog vlastite sigurnosti, preporučeno da ne hodamo same ulicom po noći? O rodnoj ravnopravnosti se ima mnogo za reći, no zbog preciznosti želim pisati o onome što sam mogla iskusiti na vlastitoj koži. Iako smo u većini slučajeva često fizički slabije, bismo li se samo zbog toga trebali bojati noćne šetnje bez najmanje još dvije odrasle žene (alternativa za to često je i jedan odrasli muškarac) uz nas? Odgovor smatram očitim. Niže plaće i zabrana vožnje automobila u nekim državama predstavljaju tek vidljivi vrh ledenjaka koji seže mnogo dublje. Ona najgora diskriminacija dolazi od najbližih ljudi. Iako sam sretna jer odrastam u društvu bliskih ljudi koji podupiru moje ambicije bez rodne diskriminacije, svjesna sam da se mnoge djevojke ne mogu poistovjetiti s time i ta me činjenica, sama po sebi, uznemirava.
Još jedna stvar koju me odrastanje naučilo jest da je mentalno zdravlje mladih ljudi (samo još jedna od mnogih tabu tema koje to ne bi trebale biti) često posljedica svih onih obaveza i stalno nadolazećih životnih stresova kojima nas društvo nemilosrdno zasipa u najosjetljivijem razdoblju života. Shvatila sam da je jedna od važnijih stvari ne osuđivati bezvoljne ili naizgled ljutite mlade ljude jer se vjerojatno u tom trenutku nalaze u stresnoj situaciji, a stres je nešto s čime se svi nosimo na različit način. Čak i sada, dok ova kratka priča sasvim neplanirano postaje poduži monolog o vlastitim stavovima i željama, osjećam kako me prožima anksioznost zbog obaveza koje me čekaju sutra, zbog onih koje moram izvršiti još danas i zbog rezultata napisanog ispita znanja od jučer.
Na kraju ove priče inspirirane čistom željom za promjernom i potaknute nekim vlastitim iskustvima htjela bih zaključiti da su nam promjene prijeko potrebne. Na koncu, ovaj svijet nama mladima i ostaje. Upravo zato trebamo nove prilike za napredak. Trebamo priliku za ravnopravnost, za razumijevanje. Trebamo priliku i da pišemo ovakve kratke priče, jer nas upravo one tjeraju da preispitamo već odavno ukorijenjena uvjerenja i usvojimo novije misli, one koje priliku za napredak pružaju baš svima.
Napisala: Emanuela Zlopaša, 3. a