Budim se iz dugog sna. Imam osjećaj kao da sam spavao tri dana. Gdje sam? Kakvo je ovo mjesto? Iako sve vidim oko sebe, travu, stabla, nebo, nikako ne mogu doći do njih. Konstantno se odbijam o nevidljivi zid oko sebe. Jesam li mrtav? Čini mi se da ne, da jesam mrtav, sigurno me ne bi boljela glava od silnih pokušaja kako bi izašao. Kakav je ovo predmet u kojemu se nalazim? Sužava se što više gledam iznad sebe i na vrhu je zatvoren. Trebao bih potražiti izlaz. Nemoguće! Čak sam pet puta obišao cijeli predmet i ne mogu pobjeći. Predmet je masivno velik i puno veći od mene, a činjenica kako nema nikakve, čak ni najmanje rupice kroz koju bih mogao pobjeći me straši. Ovo je zatvor, i to puno gori nego onaj koji imamo kod nas u koloniji. Što ću sada? Tek sam sat vremena ovdje, a već mi se bježi. Najgore od svega mi je ova zagrobna tišina. Iako ne pričam naglas, imam osjećaj kao da moj glas odzvanja kroz ovaj predmet koliko je tiho. Kako sam uopće dospio ovamo? Nije baš da me moj prijatelj iz kolonije ovdje mogao zatvoriti. Pitam se što sada rade svi moji prijatelji? Traže li me, ili se kao i svakoga dana ubijaju od teškog posla ne razmišljajući ni o čemu drugom. Život nas mravi užasno je težak i naporan. Od dana kada prvi put udahnemo, pa sve do smrti, nemamo nikakvih drugih zanimanja osim rada. Budući da nas ima previše u koloniji, svaki od nas mora po cijeli dan tražiti hranu i odrađivati ostale poslove kako ne bismo propali. Opasan je to posao jer nam naši fizički atributi nikako ne idu u korist. Svaki dan na stotine nas ostanu bez života, a ubijaju nas bez razloga. Zamisli, cijeli život se umaraš i boriš te naposlijetku te zgazi čovjek dok lagodno šeta. Komedija. Mrzim svoj život. Mrzim ga od svog rođenja. Nisam kao ostali mravi, ne volim velike kolonije, a pogotovo cjelodnevni rad. Moja strast je oduvijek bila istraživanje novih mjesta, livada, travnjaka te upoznavanje drugih kolonija. Nikada se nisam uspio odvažiti da odem sam izvan kolonije, da slijedim svoju strast. Kukavica sam. Ukoliko nekako uspijem pobjeći iz ovog čudnog mjesta, kunem se da ću otići daleko. Život mi je svakako jadan, ne može nikako biti jadniji ukoliko okušam svoju sreću na nekom drugom mjestu. Evo sada dolazi čovjek do mene. Čini mi se da sam konačno saznao krivca za ovih nekoliko sati unutarnjih monologa. Uzeo je bocu, krećemo se jako brzo. Nakon dvije minute, stižemo do rijeke. Predmet se otvara i ja izlazim. Nisam se nadao da će me pustiti tako lako, ali ovo je fantastično. Sada konačno mogu ispuniti obećanje koje sam si dao i krenuti u pustolovinu.
Nakon 2 dana:
Zašto sam ovo napravio? Kako sam glup! Žaba je prebrza! Nema izlaza. Ovdje umirem. Nisam bio spreman za ovo. Mrzim svoj živ….( žaba je pojela mrava)
Luka Vukojević, 4. a