Nostalgija je jedan od najsnažnijih osjećaja koje ljudsko biće može iskusiti. Povratak u trenutke koje pobuđuju najljepše misli, valovi uspomena iz nekog drugog vremena kada je sve bilo toliko bolje.
Skloni smo nesvjesno misliti o djetinjstvu zbog jednostavnosti našeg života u to vrijeme, a samim tim i jednostavnosti emocija koje ponovno iskusimo kad razmišljamo o tim uspomenama. Moj nostalgični osjećaj je povratak u 2000-te, u rane dane interneta i svakodnevnog pregledavanja televizije i enciklopedija dok sam ih još smatrao zanimljivima. Svaki stari video s interneta, pjesma snimljena u to vrijeme, ili pak igračka ili knjiga koju pronađem naizgled izgubljena u dnu ormara su moj vremenski portal u dobra stara vremena. No, navala ljepote mora ponekad stati. Nostalgija također može biti strašan osjećaj, za osobe koje postaju tužne budući da više nema tog dobrog vremena i te atmosfere koju pronalaze u svojim sjećanjima. Tada nostalgija postaje obmanjujuća, opasna iluzija koja zarobi čovjeka u petlju iz koje se nekad teško iščupati. Predmeti koji imaju sentimentalnu vrijednost postaju poput kumira, osjećaji koje osoba povezuje s prošlim događajem postaju zaključani u toj situaciji toga trenutka i osoba stalno želi ponovno proživjeti taj slučaj, što je nemoguće.
Moramo se naučiti ne stanovati u prošlosti, koliko god primamljivo bilo. Najljepši osjećaj, nostalgija, kao i sve drugo u životu, ukoliko se koristi pretjerano i nekontrolirano, postaje zatvor. Naši portali za putovanje kroz vrijeme, naši „čuvari uspomena“, postaju moćno oružje samodestrukcije.
Napisao: Martin Pažin, 4. A