Proteklih dvije godine svijet je zadesila pandemija koronavirusa koja je okrenula svijet ‘naglavačke’ i poremetila sve naše planove, a osobito mladima koji su bili u vrlo izazovnoj situaciji. Sloboda kretanja bila je uvelike ograničena s ciljem prevencije od virusa. Točnije, škole i fakulteti su bili zatvoreni te ih je zamijenilo online školovanje, rad od kuće postao je sasvim uobičajen, a odlasci na putovanja i koncerte bili su nezamislivi. Sve te zabrane bile su s ciljem očuvanja našeg fizičkog zdravlja, no te epidemiološke mjere postupno su narušavale psihičko zdravlje svih ljudi, a naročito mladih. Budući da su bili uskraćeni svih normalnih životnih aktivnosti, mladi su osjećali strah, tugu i potištenost i sve je to rezultiralo povlačenjem u sebe, a ponekad i burnim reakcijama. Mladi naprosto nisu vidjeli izlaz iz takve situacije jer ih nitko nije razumio, stoga su se okretali nekim dostupnim resursima koji mogu biti štetni. Njihovu dnevnu sreću i rituale za nekim životnim užitcima zamijenile su svađe i nesrazmjeri među ukućanima, ali nažalost, zaboravili su da postoji i neki bolji načini provođenja vremena kao čitanje, poboljšanje komunikacije, saslušati, praštati i ono najvažnije, voljeti i brinuti se jedni o drugima. Ukoliko budemo odrastali u ljute i nezadovoljne ljude, dajemo loš primjer našoj djeci te će samim time i oni postati loši ljudi. No, što je pozitivno od svega ovoga? Koronavirus sam po sebi loš je, ali u ovakvim izazovnim vremenima naučio nas je važnim životnim lekcijama, da se volimo i poštujemo, čuvamo svoje najmilije i sebe jer upravo tome svatko treba težiti iako to može biti vrlo teško. Trudimo se da to bude tako, jer sreća i smijeh naših najmilijih, ali i nas samih, jedino je što se isplati. Ništa ne traje vječno, tako ni ovaj strašni virus.
Nensi Grljušić i Mirna Vujčić, 3.a