Gledam kroz prozor kišne kapi. I nekako sve su iste. Jednake veličine, jednako padaju i klize po prozoru. I to mi je strašno dosadno. Uspavljujuće.
Tu i tamo padne velika kap koja se nespretno valja po prozoru. I izmami mi osmijeh na lice. Drugačija je. Smotana. Lijeno se razvlači po tom prozoru. Takav i ja želim biti. Ne želim biti poput tisuću ostalih kapi koje nitko ne primjećuje. Želim biti ta jedna kap koja izmami osmijeh na lice, koju će drugi primijetiti, koja će ostaviti drugačiji trag od svih ostalih. Život je samo jedan i želim otkrivati sebe kroz stvari koje iskušavam, koje pronalazim. Tražim sebe. Treba imati hrabrosti. Zašto hrabrosti? Zato što većina ljudi kada idu pokušati nešto novo i drugačije prvo se pitaju: “Što će drugi reći?“ Odustaju jer ih je strah kako neće biti prihvaćeni. I onda postanu kao i svi drugi ljudi. Isti kao i kapi na prozoru.
A to nisam ja. Ja sam ona kap koja je drugačija i sretan sam dok pokušavam biti svoj, drugačiji.
Boris Pivčić, 2. c (kuhar)