Poezija, ili je volimo ili ne volimo. Nekada je bila najčitaniji oblik književnosti dok su današnji čitatelji više naklonjeni prozi, priči koje su pune zapleta, intriga ili fantastike. U želji da učenici što više cijene, razumiju i zavole poeziju, a ujedno otkriju puno toga o sebi, u našoj školskoj knjižnici ovaj mjesec posebno smo joj posvetili pažnju. Uz to ona ima i svoj dan – 21.3. Svjetski dan pjesništva. Povodom toga ugostili smo zavičajnu pjesnikinju Mariju Vladimir (rođ. Raos). Osim što smo je ugostili u našoj školi s nama je podijelila svoja pjesnička razmišljanja.
- Možete li nam se predstaviti?
Ja sam Marija Vladimir. Rođena sam i odrasla u Vrgorcu davne 1966. godine. U slobodno vrijeme bavim se pisanjem, slikanjem, pjevanjem i drugim kreativnim radom. Jedna sam od konopašica Udruge Pozla Gora u Pozloj gori – mjestašca u kojem sada živim. Radim u Vrgorcu kao djelatnik u Splitsko-dalmatinskoj županiji.
- Od kada počinje Vaša ljubav prema poeziji?
Kao dijete bila sam povučena, stidljiva. Čim sam naučila čitati nisam se mogla zasititi čitanja knjiga u školskoj knjižnici. Ostajala bih u knjižnici tijekom marendi i tako sam uspjela pročitati skoro sve knjige osnovnoškolske knjižnice. Polako sam počela svoje misli izražavati pisanjem pjesama. I to je nastavljano spontano sve do danas. Riječima sam izražavala svoju ljubav prema domovini, svom kraju, ljudima, svoj bunt, ljutnju, svoje čuđenje svijetu koji nije ispao baš kao iz moje mašte, nemoć, tugu i razne druge emocije koje bi potakle stvaranje jedne pjesme.
- Pisanje poezije izgleda kao jednostavan čin. Kako taj proces izgleda kod Vas?
Kada pišem isključim se iz vanjskog svijeta i ulazim u tišinu. Misli same nadolaze i riječi se slažu u ugodnu rimu. U tom svijetu bih mogla dugo ostati, ali bi to bila druga krajnost. Nikada nisam doradila nijednu pjesmu.
- Kako su na Vaše pisanje reagirali roditelji. Što oni misle o pisanju pjesama?
Moji roditelji su prihvatili moje pisanje i uvijek su smatrali da je vrijedno to što radim. Bili su počasni gosti na promociji moje prve zbirke pjesama.
- Sjećate li se Vaše prve pjesme, što je bila tema?
Ne sjećam se prve pjesme, ali mislim da je bila posvećena mojoj simpatiji koji nikako da me primijeti…..
- Naslov Vaše prve zbirke je „Ogrisci“? Jeste li zbirku predstavljali na nekim manifestacijama?
Zbirka pjesama“ Ogrisci“ (fragmenti života) je imala promociju u Gradskoj knjižnici u Vrgorcu. U organizaciji promocije najviše je pomogla nikad prežaljena pokojna teta Manda Šalinović, knjižničarka, moja draga prijateljica i uzor. Zahvaljujući prijateljima za zbirku se čulo i u eteru raznih radijskih postaja.
- Gdje pronalazite inspiraciju za svoje pjesme? Koji su najčešće motivi o kojima pišete?
Inspiracija za pisanje dolazi spontano….nekada iznenađena lijepim kamenom, cvijetom, dječjim
osmijehom stvorim glazbu riječi – pjesmu.
- Kakav „ton“ imaju Vaše pjesama?
Pjesme koje izlaze iz moga“ ja“, nekad su tugaljive, nekad vesele, nekad zlokobne, nekad zaštitničke…nikad duge.
- Vjerujete li, poput Vidrića, da nema velike umjetnosti bez velike boli? Je li moguće biti pjesnik, a ne biti patnik?
Gledajući u neku ruku svi smo mi patnici i kroz patnju se iskupljujemo. Patnja nije samo radi patnje već da nešto naučimo jer inače je besmislena. Zar patnik nije bio i Tin Ujević koga su za života „pljuvali“, blatili, a sad vide kroz njegovo stvaralaštvo, tko je i što bio?
- Što je za Vas poezija? Tko je za tebe pjesnik, kakva je njegova uloga u svijetu?
Poezija je moćna sila kojom se mogu pobijediti ljudske mane i slabosti, ukazati na obilje zla koje se događa iza sjajnih fasada a sve u ime nečega (novca), a i kojom se mogu prikazati sve ljepote i radosti.
- Je li pjesništvo podcijenjeno u današnjem vremenu i isplati li se pisati poeziju? Je li poezija iscjeljujuća djelatnost? Ima li poezija neku veću svrhu?
Ljudi vole događaje, vole buku. Stoga oni koji čitaju, a u zadnje vrijeme i ja (ne pravdam se) čitaju prozu. Poeziju čitaju i pišu ljudi koji su u miru sa sobom i cijelim svijetom, oni koji uživaju u cvrkutu ptica i zujanju pčela. Danas je privilegij biti sam, biti nasamo, biti sa svojim unutarnjim „Ja“. Ja sam skoro sve primjerke zbirke podijelila s ciljem da ljudi pročitaju koju moju pjesmu i pronađu sebe u mojim riječima.
- Učenici sve manje čitaju lektire, a još manje poeziju. Što bi im preporučili?
Ovo vrijeme nije dobro ni za koga od nas. Uvijek je bilo teško živjeti, ali čovjek je slaba kovina i da se lako kovati. Učenicima bih preporučila da uvijek slijede one dobre vrijednosti što su im dali roditelji, bake i djedovi, da nikad ne zaborave tko su i odakle su i da uvijek znaju razlikovati dobro od lošega, da se nikad ne daju podčiniti nikome. A što više čitaju više će saznavati o svijetu, bolje će se znati braniti i bolje shvaćati ljude oko sebe.
- Koji su Vam književnici najdraži?
Tin Ujević je bio i uvijek će ostati moj najdraži poeta. Dugogodišnji sam član gradske knjižnice i godišnje pročitam tristotinjak knjiga. Kao dijete voljela sam čitati „Prohujalo s vihorom – tad se knjiga tako zvala (Zameo ih vjetar) i skoro sve klasike. pa i „Kiklopa“ Ranka Marinkovića, „Mučninu“ J. P. Sartra, “Lovac u žitu“ Salingera i dr. Knjige biram slučajnim odabirom. Svaka knjiga na svoj način donosi iznenađenje i zagolica maštu.
- Što bi preporučili mladima koji se bave pisanom riječju i žele je objaviti ono što pišu.
Ako netko od mladih piše i voli poeziju ili prozu i to intenzivno doživljava, svakako će jednog dana poželjeti da ga netko „čuje“ i izdati svoju zbirku. Trud je velik, ali se isplati. U svemu tome, što poete ne vole postoji i materijalna strana te se ne čudite ako naiđete na prepreke. Treba biti samo uporan i malo spustiti svoje kriterije (to znači biti u zbilji).
- Je li važnije talent ili rad? Životni moto?
Talent je od Boga dan, ali se treba nadograđivati. Za to postoje i ljudi koji će znati pomoći. Ponekad još napišem koju pjesmu. Čekam da se emocije slegnu i da to bude pravi trenutak. Životni moto: Nikad ne odustati i slijediti svoj instinkt i svemu pa i sebi treba se smijati.
- Čini li Vas pjesništvo sretnom i zadovoljnom? Koju bi poruku dali mladima?
Budite radost! Širite radost! Volite sebe, svoj kraj i svoj narod!
Novinarka: Nensi Grbavac, 4. b
Marija Vladimir
Učenica Korina Pervan čita poeziju Marije Vladimir iz zbirke “Ogrisci”
Pjesnikinja Marija Vladimir našim učenicima 4. gimnazije čita svoju poeziju