Očekivano ili neočekivano život nam se promijenio preko noći. U nevjerici smo da nam se ovo događa. Iz jednog sigurnog načina života zatekli smo se u situacijama koje su nepoznate i stanjima koja su nova. Na površinu izlazi sve ono o čemu se pretpostavljalo da bi jednoga dana moglo biti, sve ono što smo gledali u filmovima katastrofe (uglavnom loše produkcije…jer su izrazito skupi). Iz naše psihe izlazi puno toga, lošega, ali i lijepoga. Što je to što nam se događa, kako se nositi, kako organizirati život i lakše prebroditi teške situacije, kako izvući ono najbolje? Sve su to pitanja o kojima smo razgovarali s našom bivšom profesoricom psihologije Milkom Ramić, sada psihologinjom terapijske Zajednice pape Ivana XXIII.
PITANJA:
Prije svega, pozdrav svima. Na pitanja ću odgovarati imajući na umu znanstvenu podlogu iz područja psihologije i želju da isto približim čitateljima.
- Kako stanje pandemije i izvanredne situacije utječe na ljude? Jeste li osobno zatečeni ovom situacijom?
Kao većina ljudi u našoj okolini zatečena sam cijelom situacijom. Svaka izvanredna situacija koja predstavlja opasnost u ljudima izaziva osjećaj anksioznosti. Anksioznost se najčešće povezuje sa strahom, nervozom i brigama. To je inače normalan osjećaj i važan je u preživljavanju ljudske vrste. Naime, kada je osoba anksiozna tijelo se uzbudi tako što krvlju, kisikom i ostalim hranjivim tvarima opskrbi dijelove tijela koji moraju brzo reagirati u opasnim situacijama. Anksioznost nas zapravo potiče na djelovanje. Ona je korisna kada se pripremamo za ispit jer znamo što nam je činiti kako bismo izbjegli negativan ishod i smanjili nelagodu. Nekontrolirano širenje virusa kojeg ne možemo okom vidjeti niti uhvatiti kod ljudi izaziva puno veću razinu anksioznosti. Ljudi ne znaju što očekivati, strahuju za svoj i život bližnjih.
Trenutci visoke razine osjećaja bespomoćnosti mogu kod ljudi izazvati i razvoj panike koja najčešće hendikepira. No postoje i oni koji se negiranjem stvarne opasnosti štite od nelagode. Bilo bi idealno nalaziti se između dva opisana ekstrema. Budući da je ranije rečeno kako je anksioznost korisna za preživljavanje, važno je znati da je ona korisna kada ju dovedemo na optimalnu razinu koja nas potiče na ispravno djelovanje, a ne hendikepira. Npr. dobro je osjećati strah od druženja u većoj skupini ljudi jer postoji rizik širenja zaraze, ali nije dobro osjećati toliki strah zbog kojeg nismo u stanju otići iz kuće baciti smeće u kontejner.
- Je li Vas osobno strah? Kako ljudi reagiraju u stanju stresa i straha?
Naravno, i prihvaćam taj strah kao normalnu reakciju na opasnost s kojom se suočavamo. Ipak, pokušavam taj strah usmjeriti ka smislenom djelovanju.
Nije čudo što su ljudi u Italiji, pa i u Hrvatskoj počeli bježati iz mjesta žarišta zaraze, to je bila logična reakcija u situacijama straha. Osim te reakcije, strah nas može motivirati i na suočavanje s problemom. Budući da je u ovoj situaciji suočavanje s problemom ostanak doma i pranje ruku to se sukobi s prirodnim nagonom organizma u uvjetima straha. Neki razviju osjećaj panike, koji je često povezan s mišlju da će u svakom trenutku nastupiti puno veća katastrofa. Počinje panična kupovina namirnica određenog dijela populacije, mediji o tome izvještavaju što onda i one koji to nisu napravili motivira na odlazak u kupovinu. Konačno, budući da su ljudi motivirani smanjiti nelagodu i osjećaj bespomoćnosti, postoji skupina ljudi koja se sa strahom nosi tako što umanjuju opasnost i banaliziraju ozbiljnost situacije. Bilo bi dobro razinu straha koju osjećamo održati na razini koja nas motivira u poštivanju zadanih mjera.
- Kakvu ulogu u ovakvim okolnostima imaju druge emocije?
Više puta naglašavamo u struci kako su sve emocije dobre i korisne. Ugodne emocije su pokazatelj kako je nešto za nas dobro i to treba ponavljati, a neugodne su pokazatelj kako aktualno stanje nije za nas dobro i nešto treba mijenjati. U ovoj situaciji, više nego uobičajeno je važno dobro osluškivati svoje emocije i na njih pravilno reagirati. Uloga tuge može biti povezana s nekim gubitkom, gubitkom posla, sigurnosti i društva. Tada je važno povezati se s prijateljima i obitelji, makar putem moderne tehnologije. Osjećaj bespomoćnosti je povezan s nesigurnošću koju nosi ova situacija i važno je pokušati nešto napraviti kako bi se vratio osjećaj kontrole. Tada možete dezinficirati podove, baviti se tjelovježbom, popiti cijeđeni sok od voća sve s mišlju kako ste ipak nešto napravili.
- Koliko individualne osobine i životno iskustvo igra ulogu u pozitivnom prilagođavanju na visoke razine stresa (žene/muškarci/dob)?
To često ovisi o mnogo faktora i nemoguće ih je ukratko opisati. Jedan od poznatih faktora koji utječe na nošenje sa stresom, a koristan je u ovoj situaciji jest tolerancija neizvjesnosti. Naime, ljudi koji lakše podnose neizvjesnost će se lakše nositi s ovim stresom budući da je rijetko što još uvijek oko korona virusa izvjesno. Rijetke studije navode kako su stariji tolerantniji na neizvjesnost zbog godina iskustva. Ipak najčešće nema utvrđene razlike po spolu i dobi. Važno je spomenuti kako će osobe koje su inače sklonije anksioznosti nešto teže podnositi aktualni stres. Ponavljam, ovo je samo jedan od faktora, sve je individualno i važno je da svatko nađe svoj način koji mu/joj odgovara za nošenje sa stresom.
- Koliko je važno socijalno okruženje i reagiranje zajednica?
Reakcija zajednice je vrlo važna na to kako će se svi ljudi unutar iste ponašati. Naime, konformizam je mehanizam pomoću kojeg iz ponašanja drugih ljudi pokušavamo zaključiti što nam je činiti u nepoznatim situacijama. Ovo je nepoznata situacija i često ljudi promatraju jedni druge kako bi oblikovali svoje ponašanje. Ako u nekoj sredini većina stoji doma, onda će se rijetko tko usuditi napustiti kuću, i obrnuto. Ovdje lokalni mediji mogu odigrati važnu ulogu.
- Mediji su danas sveprisutni. Kako izvještavaju i kakva je njihova uloga u oblikovanju značenja katastrofe?
Mediji imaju značajnu ulogu jer posebno u nedostatku komunikacije jedni s drugima, svi se oslanjamo direktno na njih za relevantne informacije. Oni su ti koji mogu potaknuti ili smanjiti osjećaj panike i bespomoćnosti. Mogu potaknuti poželjna ili nepoželjna ponašanja.
Jedan negativan primjer je upravo izvještavanje o maničnoj kupovini građana. Objavili su fotografije iz nekoliko dućana isključivo praznih polica i poslali sliku u javnost. Oni koji nisu još to napravili istog su dana pohitali kako ne bi ostali bez zaliha. S druge strane, pozitivno je što mediji poput radio stanica i portala na privlačan način promoviraju ostanak doma. Redovito potiču na pronalaženje zanimljivih aktivnosti koje je moguće raditi u izolaciji, hvale one koji poštuju pravila. Primijetila sam i kako daju ljudima priliku da se izraze putem medija što povećava osjećaj povezanosti svih nas.
Osim toga, većina onih koje ja pratim daju zaista relevantne podatke o aktualnoj situaciji bez iznošenja svojih pretpostavki i mišljenja koji mogu potaknuti paniku ili umanjiti problem. Sada je, više nego ikada, važno izbjegavati članke koji iznose teorije zavjere, uspoređuju problem s običnom gripom ili predviđaju apokalipsu. Sve te informacije nikoga neće potaknuti na poželjna ponašanja već mogu naštetiti mentalnom zdravlju čitatelja.
- Kako djeca reagiraju u ovakvim izvanrednim situacijama?
Djeca su bića rutine, ali i jako prilagodljivi. Odnosno, brzo se prilagode na novu rutinu koju je potrebno uspostaviti sada kod kuće. Reakcija djece i adolescenata u ovim situacijama je različita ovisno o dobi. Nešto mlađa djeca se najviše oslanjaju na reakciju svojih roditelja i na vijesti koje čuju iz medija. Mlađa djeca nemaju sposobnost apstraktnog mišljenja i sve shvaćaju doslovno. U nedostatku podrške, objašnjenja i razumijevanja mogu razviti intenzivnu emocionalnu nelagodu. Adolescenti se isto oslanjaju na mišljenje svojih roditelja, ali njihova reakcija će uvelike ovisiti o stavu prijatelja ili neke osobe koju vide kao uzor, stariji brat ili sestra, neka poznata ličnost i slično. Karakterističan je za adolescente i osjećaj nedodirljivosti, osjećaju kako se loše stvari događaju drugima, a ne njima pa možda dođe i do sukoba s roditeljima kada požele izaći iz kuće i družiti se s prijateljima.
Mnogi će u ovom vremenu pomisliti kako su djeca i adolescenti anksiozni ili tužni direktno zbog korona virusa. Važno je imati na umu kako njihovo neraspoloženje i emocionalna stanja mogu biti povezana s bilo čime, ali povećanog intenziteta zbog cijele situacije. Naime, neki od razloga nezadovoljstva mogu biti strah od nemogućnosti upisa na fakultet, nedostajanje simpatije, svađa s prijateljima ili pak briga za zdravlje roditelja. Važno je ispitati koji je izvor briga i pružiti podršku.
Bilo bi dobro njih pitati kako im odgovara ova situacija i vidjeti hoće li se njihovi odgovori mijenjati kroz vrijeme. Možemo u suradnji napraviti istraživanje. 😊
- Kako pomoći djeci da se nose s negativnim emocijama?
Već je istaknuto kako su sve emocije dobre i korisne. Djecu treba poticati da ih prihvate i izraze kako se osjećaju. Mlađa i starija djeca u ovakvim situacijama trebaju sigurnost. Roditelji i skrbnici igraju glavnu ulogu u tome. Nikome nije lako ostati pozitivan cijelo vrijeme u ovim nesigurnim vremenima. Ipak, dobro je što češće djecu podsjećati kako će se zajedno uspjeti nositi sa svime što vrijeme nosi. Bit će situacija kada će djeca i mladi pristupiti s pitanjima o negativnim posljedicama virusa. Ne treba ih štititi od točnih informacija, ali uvijek ih podsjećati što mogu napraviti kako bi zaštitili sebe i svoje bližnje jer tako razvijaju osjećaj kontrole.
Dodatno, bilo bi dobro ne omalovažavati brige koje imaju djeca i mladi, jer se ponekad njihova svađa s dečkom ili curom može činiti banalna nasuprot situacije s virusom. Za njih je to bitan problem i tako mu treba pristupiti.
Postoje i djeca koja su prije ove situacije imala emocionalne poteškoće za koje je potrebna stručna pomoć, takvi roditelji uvijek mogu kontaktirati telefonski stručne djelatnike koji nude besplatnu pomoć i podršku.
- U tijeku je nastava na daljinu. Što roditelji i nastavnici trebaju učiniti da se oni prilagode i dobiju dojam „normalnog života“?
Više sam puta spomenula pojam prilagodljivosti. Stoga ću se opet na to osloniti. Važno je zapamtiti kako su ljudi najprilagodljivija vrsta na svijetu. Ljudi su toliko prilagodljivi da mogu preživjeti na svim kontinentima, preletjeti s jednog kraja svijeta na drugi. To je vrlina koja nam je omogućila da nas trenutno ima ovoliko puno na Zemlji.
Važno je zapamtiti kako je nelagoda normalna u novim okolnostima pa tako i u nastavi na daljinu. Nastavnici se suočavaju s frustracijom u pokušaju svladavanja moderne tehnologije, s osjećajem bespomoćnosti jer vjeruju kako mnogi učenici neće ozbiljno pristupiti nastavi i slično. Nastavnici bi trebali pokušati dati sve od sebe u okvirima svojih mogućnosti i dopustiti vremenu da im pokaže što mogu mijenjati i kako im ide ovaj oblik rada. Tražiti pomoć od kolega, članova obitelji, istražiti zanimljivi sadržaj na internetu koji mogu ponuditi učenicima. Postoje mnoge grupe na društvenim mrežama gdje nastavnici dijele svoje ideje i pomažu jedni drugima.
Roditelji se s druge strane mogu nadati kako će sve što prije proći, jer im neće biti puno lakše. Šalim se malo. Jedan od načina je, u okvirima mogućnosti, pokušati napraviti raspored učenja s djecom, prostorije podijeliti po njihovoj funkciji (npr. jedna je za učenje, druga prostorija za druženje i slično). Pokušati djecu uključiti u kućanske poslove. Nikako nije dobro postaviti prevelika očekivanja od sebe i djece. Nije problem ako odlučite da vam je lakše pustiti djecu da gledaju tv ili igraju video igrice kako bi malo roditelji odmorili od gužve i buke. Vjerujem da su svi skupa pomalo frustrirani.
Ponavljam, podsjećati sebe kako se ljudi zaista na sve naviknu i svemu prilagode, a za to vrijeme si olakšavati na načine koji su se za njih već pokazali uspješnima i ako je potrebno potražiti stručnu pomoć.
- Može li se učiti u ovakvim okolnostima? Što je najvažnije da nauče iz svega ovoga….gradivo ili životne lekcije?
Učenje u ovakvim okolnostima je poželjno. Životne lekcije ćemo svi steći, a za učenike bih ipak odabrala učenje gradiva, naravno na što zanimljiviji način. Upravo držanje gradiva i strukture može učenicima dati određeni dojam „normalnog života“. Važno je stvoriti osjećaj kako život ipak nije potpuno stao.
- Hoće li psihičke traume biti trajne ili će biti samo privremene?
Vjerujem kako će iz ovoga svega nastati generacija koja će imati nešto veći strah od virusa nego neka ranija. Trauma mi se ipak čini kao preteška riječ u ovom trenutku. Oni koji prožive neugodnija iskustva povezana s virusom bi mogli imati trajnije posljedice. U rizičnu skupinu posebice spadaju zdravstveni djelatnici. Najviše od svega, to ovisi o osobinama svakog pojedinca. Mnogi ljudi su već do sada prošli razna traumatska iskustva, ali iz toga nisu razvili traumatske poremećaje.
- Ako djeca i njihovi roditelji imaju psiholoških problema što prvo učiniti, npr. kod panike i kome se obratiti? (psihološka prva pomoć)
Očekivano je kako će ljudi, posebno oni s ranijim iskustvom psiholoških problema, u ovim situacijama češće razviti određene simptome. Važno je zbog toga ne osjećati sram i zaista se obratiti stručnjacima. Zajednica pape Ivana XXIII. svjesna je kako su ovo okolnosti u kojim je važno ljudima pružiti psihološku podršku, a telefonski broj 097 649 3193 se nalazi na stranicama Crvenog križa Vrgorac i svima je dostupan radnim danom između 18 i 22 h ako se ljudi požele javiti sa svojim problemom. Ako je ljudima nelagodno nazvati, uvijek ranije mogu poslati poruku i dogovoriti termin poziva, ili savjetovanje zadržati samo putem poruka.
Moramo ostati posebno osjetljivi na dio populacije koji može imati veće posljedice od izolacije nego od samog virusa. Postoje obitelji u kojima je prisutno nasilje. Boravak u kući gdje su osuđeni jedni na druge može povećati učestalost istoga. Osim toga, postoje stariji ljudi kojima se u manjku vanjskih podražaja (drugi ljudi, promjena prostora, izostanak tjelesne aktivnosti) može ubrzati razvoj demencija i tako skratiti životni vijek.
Djeca, roditelji i stariji ukućani, svi mogu osjetiti nelagodu s kojom se ne mogu u ovoj situaciji nositi, važno je tada zaista se javiti za pomoć.
- Može li nas strah da zaštitimo svoj vlastiti život paralizirati više od želje da nekome pomognemo ako nas zamoli za pomoć? Konkretan primjer: kako drugome pomoći ako nas zamoli da odemo npr. u kupovinu, a nas je strah za vlastiti život?
Primjer je dosta dobar. Budući da Nacionalni stožer jasno naglašava kako se ponašati, važno je slijediti njihove upute. Nije zabranjeno ići u trgovinu po osnovne namirnice, posebno mladim i zdravim ljudima. Ipak, ako je osoba sigurna kako odlazak u trgovinu za nju znači smrt, taj strah već nije racionalan. Sada je više nego ikada važno da pomažemo jedni drugima.
- Poruka za kraj…
Čini mi se kako sam i previše toga rekla kroz prethodna pitanja. Ipak, za kraj bih još jednom ljude podsjetila da vjeruju svojim sposobnostima suočavanja, slušaju Stožer i nazovu ranije zapisan broj ili neki drugi ako osjete kako im je potrebna psihološka podrška. Nijedan problem nije nebitan ako osobi otežava svakodnevno funkcioniranje.
Konačno, nemojte istu vijest čitati sa svih mogućih portala. Odaberite portal za koji vjerujete kako iznosi važne činjenice bez nepotrebnog povećavanja panike ili banaliziranja problema. Odaberite jedno razdoblje u danu kada ćete pročitati najnovije informacije, ali nikako prije spavanja. Usvojite novu rutinu koliko god je to moguće i naravno #OSTANIDOMAIPERITERUKE😉.
Redakcija Tina
(Milka, hvala puno za intervju!)
Život je trenutno malo usporio… znamo da će se nastaviti u još ljepšem duhu.
