Nedjeljom. Na smeđem kauču. Sjedimo ona i ja. 80 i 16. Razgovori predvečer. Često slični, no svaki s nekom dodatnom čari. Jednom prilikom kad sam je upitala što je bila tajna njenog dugog braka i kako još s toliko godina pruža ljubav i nježnost, odgovarala je tiho. Spomenula je puno toga, ali sam izvukla ono za nju najbitnije:
– dica
– čovik
– poštenje
– strpljenje
– šutnja.
Iz starih ladica izvukla bi mladenačke slike, koje još u kutu imaju tragova životnog iskustva. Pokazuje mi sebe u mojim godinama. Još uvijek ima one iste oči, kao na uokvirenim uspomenama. Priča mi s osmijehom, ne pokazujući nikakvo žaljenje za prošlim životom. Kada bih je upitala jel’ joj fali išta, odgovorila bi: “Ništa mi ne fali. Samo mi moj čovik fali.” Spustila bi pogled prema meni, pa nadodala: “Ali doći ću ja njemu. I bit će nam baš lipo.” Držeći sliku sa svog vjenčanja, rukama punih iskustava, kaže: “Zar ima išta lipše nego kad se muž i žena gledaju?” Svi moji odgovori tada postaju besmisleni.
Stavila bi ruku na moju nogu i upitala me: “Jel’ te još boli noga?” Zaboravila sam kako joj prije dva tjedna spomenuh grč u nozi. Upamtila je. I da je lijeva noga. A znala sam da je nju boljela duplo više. I jedna i druga. Svaki dan.
Zahvali se svaki put na posjeti. Kaže da voli s nekim popričati. Makar s klinkom pola stoljeća mlađom, pomislih. Njoj nije bilo razlike. 80 ili 16. Isto je ako imaš srce. Znam da joj neću moći dovoljno zahvaliti na ljubavi koju mi pruža, toplini zagrljaja i najmirisnijoj kuhinji i onoj riječi: “Ćeri.” A toliko sam daleko od toga.
Odjednom, posljednja moda, Zarine torbice i lijepi parfemi izgube svoj smisao, jer ga nikad nisu ni imali. Ali ne, nema u tome ništa loše. Loše je to što nam je prioritet otići i “kupiti” kratkotrajnu sreću, umjesto vidjeti onu iskrenu u očima. Hajde. Idi. Posjeti susjedu. Malo više baki i djedu. Što ćeš osjetiti kada ona kaže, meni danas jedan od najljepših stihova: “Al’ volili smo se. Sve do zadnjeg.”?!
Mila N. Fofić, 2. a