VRGORAC – POVIJEST GRADA I DANAŠNJI IZGLED
Vrgorac je grad u Hrvatskoj, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Zaštitnici grada su sveti Petar i Pavao, pa se Dan grada obilježava 29. lipnja. Zanimljiva je i autentična turistička destinacija koja obiluje mnogobrojnim povijesnim znamenitostima od kojih su najpoznatije kule iz vremena osmanlijske vladavine ovim prostorom. Može se s pravom reći da se uistinu radi o pravom biseru Dalmatinske zagore zbog raznolikih prirodnih cjelina, samozatajne ljepote krša, vidikovaca, planinskih obzorja, gorskih klanaca, krških polja s izvorima koje krase vrgorski kraj iznenađujućim ljepotama. Grad se nalazi na razmeđu Mediterana i kontinentalnih Dinarida što pridonosi isprepletanju više klima. Smjestio se u podnožju Matokita (1062 m), podno srednjovjekovne tvrđave, okružen poljima: Rastok, Jezero i Bunina. Grad vrh gore, nekad nazivan i Vrhgorac, dobio je naziv po svom uzvišenom položaju, a sama kulturna baština grada seže u daleku prošlost. O prapovijesnom životu ovog kraja i o prvim stanovnicima Ilirima svjedoče mnogobrojne gomile, gradine i pronađeni alati. Rimska je vladavina slabo dotakla ove prostore, ali je grad bio pod jakim gravitacijskim utjecajem Narone što se ogleda i po kamenom žrtveniku posvećenom Jupiteru uzidanog u Martinčevu kulu. Seobe naroda izmijenile su stanovništva i običaje doseljavanjem hrvatskih plemena. Prema zapisima bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta spominje se već u 10. st. kao središte Rastočke župe u sastavu Paganije. Pisani dokumenti iz 1444. g. spominju Vrgorac kao jedno od važnijih središta Gorske Župe, kojima su gospodarili knezovi Radivojevići-Jurjevići. Iz tog razdoblja datiraju i stećci pronađeni u nekoliko nekropola ovog kraja. Grad vjerojatno pada pod nadiruću tursku vlast 1493. g. i tu ostaje narednih 200 godina kad Mlečani oslobađaju grad na blagdan Sv. Katarine. Godine 1694. srušena je džamija koja je preuređena u katoličku crkvu uz koju je do 1861. g. postojao i minaret. Na istom je mjestu 1913. g. izgrađena crkva Navještenja BDM. Od sačuvane baštine ističe se 7 kula u kojima su živjeli feudalci i turski begovi. U Kapetanovoj kuli rodio se i živio jedan od najvećih hrvatskih književnika Augustin Josip Tin Ujević (5. VII. 1891. -12. XI. 1955.), a na kuli Cukarinovića bega postavljena je spomen ploča u njegovu čast. Za vrijeme Kandijskog rata (1645. – 1669.) nastala je i legenda o Hasanaginici koja svoje korijene još ima i u Zadvarju, Klisu i Imotskom, a zapisao ju je putopisac Alberto Fortis u Kokorićima 1774. g. kao gost vojvode Pervana. Godine 1698. Mlečani otkrivaju Paklinu koja služi za asfaltiranje cesta. Nakon pada Venecije nastupa razdoblje prve austrijske uprave (1797.-1806.), zatim kratkotrajne francuske uprave (1806. – 1813.) i ponovno austro-ugarske uprave (1813. – 1918.). I dan-danas je očuvana Napoleonova cesta i pohvale austrijskog cara Franje Josipa iz 1875. za ovaj grad zbog iznimne gostoljubivosti. Država Srba, Hrvata i Slovenaca stvara se 1918. g., a 1929. g. Kraljevina Jugoslavija. Drugi svjetski rat donosi stvaranju SFR Jugoslavije, a tek 1991. g., konačno, poslije višestoljetne borbe hrvatskog naroda u kojoj su i Vrgorčani dali svoj obol, nastaje samostalna i neovisna država Hrvatska. Što se spomenika tiče bitno je izdvojiti još i oltarnu italobizantsku Madonu. Danas je grad Vrgorac upravno, političko i gospodarsko središte kraja. Grad je to tvrđava i kula, legendi i balada, grad koji je dao velikana hrvatske književnosti i mnoge gorde ljude. Leži pod vrlim Matokitom njegujući dostignuća svoje tegobne prošlosti i sadašnjosti. Danas je Vrgorac grad u kojem živi oko 6500 stanovnika. Ljudi se uglavnom bave poljoprivredom u poljima: Rastok, Bunina i Jezero. Najviše se uzgajaju vinova loza, razne voćke i jagode po kojima je i sam grad poznat u cijeloj Hrvatskoj.
Marko Galić, 2. a