Povod za intervju s Davorom Jelavićem, Vrgorčaninom i zaljubljenikom u svoj kraj, izdavanje je njegove treće knjige „Vrgorac-biser gorske župe“.
Davor Jelavić: „Iz ljubavi prema Vrgorcu i vrgorskoj krajini počeo sam istraživati i proučavati povijest ovog kraja.
- Iz kojih izvora crpite građu za svoje knjige?
Građu za svoje knjige sam pronalazio u legendama, državnim i crkvenim arhivima te na osnovu arheoloških činjenica iz ovoga kraja.
- U čemu najčešće nađete inspiraciju? Kako započinjete vaše istraživanje?
Ljubav prema rodnom kraju, a koju mi je usadio pokojni otac, glavni je motivator i inspiracija mog istraživačkog puta koji sam najprije započeo prikupljanjem podataka o prezimenu Jelavić, zatim se odlučujem na istraživanje ostalih prezimena i sela ovoga kraja. Također sam istraživao povijest vrgorske nošnje. Prvi poticaj sam dobio na osnovu čitanja pisma jednog svećenika iz Zaostroga koji piše o svojim doživljajima dolaska u Vrgorac.
- Cijene li sugrađani dovoljno vaš trud?
Mislim da se svaki posao i trud moraju cijeniti. Postoje ljudi koji cijene ovo što radim. Moj rad nije samo izraz moje osobne ljubavi prema ovom kraju nego je i to rezultat želje da se buduće generacije upoznaju s povijesnim činjenicama užeg zavičaja te da shvate da to nisu samo puke brojke nego život koji se događao na ovom prostoru. Da bi mladi znali cijeniti svoju prošlost moraju se s njom upoznati.
- Podržava li vas vaša obitelj u pisanju’
Da nije obitelji vjerojatno bi bilo sve drugačije. Obitelj je bogatstvo iz kojeg čovjek crpi svoju snagu, ona mi je glavna podrška.
- U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju ste naveli da imate oko 5000 dokumenta o povijesti Vrgorske krajine, koji vam je najdraži podatak i dokument?
Najdraži podatak do kojeg sam došao istražujući dokumente je o povijesti crkve u Vrgorcu. Prema podatcima koje sam pronašao, na mjestu današnje crkve bila je izgrađena džamija koja se srušila i na tom mjestu sagrađena današnja crkva. Evo, to mi je najdraži podatak. Što se tiče dokumenta najdraže su mi krštenice.
- Kada najčešće pišete, tj. koliko vremena provodite u pisanju?
Najpogodnije vrijeme sjedanja za stol i početak pisanja su večernji sati, oko osam, devet sati pa do dugo u noć. Za pisanje je potrebna koncentracija i mir. Večernji sati su najmirnije doba dana, doba kad mogu pisati u miru i bez buke.
- Slažete li se s mišljenjem da povijest pišu pobjednici?
Ne slažem se s tim mišljenjem, niti vjerujem u to.
- Imate li uzore među povijesnim piscima?
Nemam uzora zbog razilaženja u mišljenjima.
- Radite li na novim knjigama?
Da, u pripremi su dvije knjige. Jedna od njih je povijesni roman.
Lea Radić i Nensi Grbavac, 3. b