Eh… kada bih barem mogla ostvariti svoje snove?! Postati poznata arheologinja, otići na Mauricijus, upoznati junaka iz knjiga… Koko, dječak koji je otkrio da je stari Vincek živ, otkrio tajnu dječaka Marka Lukarića, sudjelovao uzbudljivim pustolovinama. Čak je i najveću tajnu, onu ljubavnu, uspješno riješio. Da, sve znam, ali o rješavanju misterija sa slavnim dječakom i njegovim prijateljima mogu samo sanjati.
Utorak, jutro kao i svako drugo jutro. Svakodnevnu rutinu, svog ne baš zanimljivog života, prekinuo je jedan banalan pogled. Ljubičasti kišobran, koji je cijelu godinu stajao u kutu učionice, nestao je. ”Možda ga je Ivana napokon ponijela kući”, pomislila sam. Svi su se užurbano spremali za prvi sat, bolje rečeno ‘ispitivačinu iz fizike’, koju po običaju nitko nije učio. Profesor je ušao u pratnji novog učenika. ”Ne, to nije istina!”, ”Ne mogu vjerovati!”, ”Otkud on tu?”, tisuću pitanja mi se motalo po glavi. Predstavio se kao Ratko. Izbezumljena i začuđena upitala sam profesora: ”Znači li dolazak novog učenika da nema ispitivanja?”
Kroz smijeh mi je odgovorio: ”Petricija, ponekad je potrebno imati više sreće nego pameti.” Naravno, nisam uopće razumjela što time pokušava reći, ignorirala sam ga i nestrpljivo čekala kraj sata da upoznam svog junaka.
”Bok Koko, ja sam Petra.” Iz njegova sam pogleda shvatila da sam samo sa riječju KOKO otkrila sve.
”Aha, ti si ta djevojka koja zna za mene, ali i za kišobran.”
”Kakav kišobran?” upitala sam.
”Onaj ljubičasti, kišobran koji skriva sve tajne o krađi školskog dnevnika. Pomoć ćeš mi, zar ne?” upitao je.
”Tko? Ja? Ovaj, hm, naravno”, jedva sam izustila.
U razgovoru s Ivanom saznali smo da kišobran nije kod nje. Dok je Marina upoznavala Ratka sa školom, Antea mi je donijela papirić, od učenika čije ime, naravni nije znala. Na papiriću je pisalo: KIŠOBRAN SE NALAZI TAMO GDJE GLEDAŠ, A ZAPRAVO NE VIDIŠ! Potrčala sam Koku, koji je odmah, kao da je sa nama od početka škole, predlagao mjesta. Bezuspješno! A onda smo se odjednom našli u kabinetu profe iz njemačkog. Kabinetu koji je uvijek, ali baš uvijek zaključan. Kako nemam pojma! Pripisat ću to snalažljivosti svog junaka. Kroz prozor smo u grmlju ugledali kišobran. Da, onaj ljubičasti kišobran s početa priče. Otrčali smo do njega. Na unutrašnjoj strani, crnim markerom bili su nečiji inicijali: L.K. Ništa nam nije bilo jasno, ali bar smo imali kakav-takav trag. Ne otkrivajući svoje namjere razgovarali smo sa svim učenicima s tim inicijalima. Od Lare smo saznali da se njen dečko čudno ponaša posljednih dana. Odlučili smo ga pratiti. Uspon na Poljanice pri slaboj mjesečini bio je poprilično naporan, no nismo odustajali.
Došavši do čistine ugledali smo Lovru i prijatelje koji su netom prije zapalili vatru. Kroz smijeh su kidali listove velike plave knjige i bacali u pucketalo drveće. Da, bio je to školski dnevnik. Sutradan smo ravnatelju ispričali što smo i kako otkrili. Lovro je pozvan na razgovor. Priznao je da je uništio dnevnik u strahu da ga ne otkriju u prepravljanju ocjene. Lovro je blago kažnjen jer su se u obzir uzela njegova obiteljska situacija, odličan školski i sportski uspjeh. Iako se još dugo po školi, pričalo o ovom, nitko nije saznao da smo baš Koko i ja zaslužni za rješavanje slučaja NESTALOG DNEVNIKA. Bila su to dva najuzbudljivija dana, mog ne baš zanimljivog života. Koko je obećao da ću i u budućim pustolovinama biti dio njegovog tima, jer u šali reče: ”Savršena si partnerica u zločinu!”
Petra Bašić, 2.A