Bijaše to jednog subotnjeg jutra, dok sam oči otvarala i razmišljala koliko je besmisleno to što je vjeronauk tako rano – vikendom. Žmireći kroz poluotvoreni lijevi kapak ugledah na stolici za radnim stolom nepoznatog dječaka. Skočih u krevetu i protrljah krmeljave oči. Ne, to ne može biti! Glavom i ožiljkom u mojoj sobi, na mom radnom mjestu – Harry!
– Bravo! Napokon si budna. Ne bi se uklopila u Hogwarts s tolikim apetitom za san.
– M… m… molim? – rekoh, još uvijek vjerujući da sanjam.
– Što? Misliš da je nemoguće jednom čarobnjaku biti gdje god poželi?
– Ali ti ne smiješ koristiti čarolije izvan…
– Ma daaaaj. Kao da će itko saznati… Ti im nećeš reći???
– Ovaj… komu? Kako? Ništa ne razumijem! – osjećah se ošamućeno i zbunjeno kao što je to inače bio Harryev prijatelj Ron.
– Ne brini, došao sam na kratko uskočiti u tvoju priču jer sam primijetio koliko često se družiš s pričama i knjigom o meni. Molim te povedi me kroz tvoj dan…
Uvjerena da sam u nekom ludom polusnu, navukla sam na sebe traperice i crveni džemper, obukla starke i stala pred Harryja. – Gdje želiš ići?
– Na sasvim normalna mjesta
Možeš misliti koliko će to biti normalna mjesta s najpoznatijim čarobnjakom… Srećom, taj dan nije bilo škole.
Bez problema smo prešli moje roditelje jer se Harry zaogrnuo svojim nevidljivim plaštem koji je očito djelovao i tu. Nisam udovoljila svojoj znatiželji da i ja isprobam “čaroliju” nevidljivosti. Iskreno, bojala sam se da ću saznati nešto što ne trebam.
Harry je zanimljiv lik, znatiželjan i brz, iako je vidno razočaran mjestom u kojem živi.
– Pa ti ovdje nemaš ništa! Kako provodiš vrijeme? Gdje se družiš s prijateljima? Gdje trčite i odigravate Metloboj… ili što već igrate? Uh, ponekad zaboravim kako je dosadan život van Hogwartsa.
– Družimo se na piću, dopisujemo preko moba… a nismo baš nešto aktivni za trčanje…
U to smo došli pred školu. Harry se dobro nasmijao kad je štapićem otključao vrata i ušao u mračan hodnik.
– Pa ovdje je sve tako dosadno!
Već mi je pomalo išao na živce sa svojim komentarima na moj život i okolinu u kojoj jesam. Ne mogu reći da i sama to ne mislim, ali neće mi to govoriti jedan…
– Nemoj vrijeđati moj život.
– Smiri se. – izgovori. – Čujem tvoje misli, Harmonie me naučila.
– To je nepristojno – shvatih da sam razmišljala o tomu kako je on i sladak i zgodan… O, ne.
– Ne brini, znam da sam sladak i bez tebe. Šalu na stranu. Došao sam upravo zato da ti kažeš da tvoj život nije dosadan. Znao sam da ću to postići ako te isprovociram.
– Što?
– Gle, kada ti ulaziš u moj svijet i diviš mu se, tada ja ulazim u tvoj i divim se njemu.
Samo mi je žao što ne vidiš ljepote svog kraja, škole i cijele okoline. Pogled iz tvoje sobe je neprocjenjiv. Škola je toliko praktična da možeš poznavati sve učenike, nisi odvojena od roditelja, imaš priliku družiti se svakodnevno s ljudima koji ti znače. Malooo ste pretjerali s tim korištenjem mobitela i zanemarujte osjećaje, ali sve u svemu – ti si sretno biće.
– Ček, ti hoćeš meni reći da je meni ovdje bolje nego tebi tamo?
– Želim reci da je svatko s razlogom tamo gdje je. U svakom kutku svijeta stoje skrivene ljepote. A putovati uvijek možeš – samo izabereš knjigu ukrcaš se u svijet mašte i na drugom si kraju planete ili svemira. Budi sretna u stvarnosti! – reče Harry i nestade ispod svog plašta.
Došao je da prođe sa mnom kroz moj dan i da mi objasni kako mi je lijepo? Čarobno, nema što. Iako ima nešto u tom…
Brigita Gašpar, 2. A