Omiljeni lik u mojoj priči

(Mali princ)

Bilo je to 6. studenog prije petnaest godina. Na svijet je došla mala djevojčica imenom Leondis. Rasla je uz svoju obitelj i jako vezana za svoje dvije sestre i brata.

–  Napokon, došla je – rekli bi neki, u dugom iščekivanju. Ipak je najmlađa u obitelji. Odrasla je nasmijana. Djetinjstvo je živjela punim plućima, čak i ljepše nego što je ona ikada znala. Odrastajući, često je gledala prema gore, prema zvjezdanom nebu. Od malih nogu znala je da ima nešto misteriozno, ali predivno u zvijezdama.

Uvijek si imala puno pitanja, jednostavnih  – rekli bi joj roditelji sada,  kada je već u tinejdžerskim danima.

Bila je dobra u rimama. Stvarala je svoje prve stihove i prije samih početaka škole. Nije ni slutila da će jednog dana živjeti u njima, u bajkama i pričama, da će ih nesebično rušiti pa ponovno strastveno graditi. Nije ni slutila da će biti djevojka koja čita, sanja, promatra i pleše. Kako bi i znala?! Bila je tek  mala djevojčica koja je samo čekala zore i zalaske, igru i spavanje, stvarnost i sanjarenje. Počela je otkrivati svijet, ali tek okolicu oko nje same. Čudila je se ljudskim postupcima, divila malim, sitnim djelima djece, posvećivala pažnju psećoj poslušnosti, voleći zvijezde koje je uvijek paze, kada su joj roditelji već usnuli. No, ne bi postala to što danas je, bez jedne male osobe, koja je došla, ne mogu reći iznenada, ali ipak  pomalo nenadano.

Večer. Sjedila je  na crvenom, pokvarenom vrtuljku,  u malom parkiću, kojim je prolazila hladna, usporena rijeka sredinom. U parkiću gdje su bili razni spomenici posvećeni mnogim ljudima iz prošlosti. U parkiću gdje  joj je žalosna vrba svojim tankim granjem dodirivala smeđe vlasi kose. U parkiću s čijeg je vrtuljka gledala grafite posvećene raznim djevojkama, s datumom koji obilježavaju svoje prve poljupce, zagrljaje i prvo držanje za ruke. Pokraj malog parka, obasjanog nebeskom mjesečinom, bila je jedna mala kamena kućica, na čiji se prljavi krov moglo lako popeti. Možda je ovo nečije najdraže mjesto- pomislila je. S krova je gledala najljepše zvijezde prosute čarima nebeske prašine, čak je i naučila gdje su Mala i Velika kola, te Orionov pojas.  Divila se. Još uvijek se divi. Kako je  gledala prema gore, zamislila se, ne znajući kako mali dječak sjedi pokraj nje. Trgnula se naglo, ne zato što nije nikoga očekivala pokraj sebe, već zato što nije znala da još postoje ljudi koji gledaju prema „gore“. Dječak je bio mila lica, zlatnih vlasi i nježna pogleda. Onako sitan, ali opet ne malen za shvaćanje vrtuljka u njenoj glavi. Nasmijao se, baš kao u priči. Leondis nije bilo ni na kraj pameti da je to Mali princ, iako je knjigu pročitala nekoliko puta, te upamtila sve planete na kojima je bio.

Dječak, kao da ju poznaje već mjesecima reče:  – Lijepo je gledati prema gore. Živim tamo, posjetio sam puno planeta, a samo Zemlju ponovno posjećujem. Leondis se tada sjetila svakog dijela priče, svakog poglavlja, lika, te  samog pisca. Nije baš vjerovala da je to stvarnost, iako je vjerovala da svaki lik u bilo kojoj knjizi je živ, ili je bar živio. Nije to djevojka koja vjeruje u gluposti, kojoj je ostvarenje dalekih snova nemoguće, zapravo ni ne voli razgovarati s ljudima koji lako odustaju,  jer misle da je nešto nemoguće. No, djevojka nije znala što odgovoriti Malom princu. Obični ljudi bi pitali: -“Tko si ti?“, no ona nije bila takva. Priča puno, ali ne preispituje mnogo. Između ugodne, ali pomalo čudne tišine, Mali princ se opet osmjehne. Sada, bila je sigurna. To je zaista Mali princ.

–Da, stvarno je divno gledati prema gore.

Opet je nastala tišina. Pomislila je da će je pitati da mu nešto nacrta, baš kao na početku te bajke za mlade i odrasle. Zapravo, bilo bi joj jako drago, jer nije bila toliko loša u crtanju, mada više voli pričati o umjetnosti, nego nacrtati nešto na papiru.

– Je li ljepše gledati Zemlju iz svemira ili biti na njoj?- upita Leondis.

–I iz svemira izgleda jako lijepo, i ovdje je jako lijepo, no poneki bi se sigurno razočarali.-  odgovori zlatokosi dječak. Djevojka se iznenadila što je dobila odgovor, iako je bitniji njegov sadržaj, kojeg je ona jako dobro razumjela. Dobro je znala na što je mislio.

–Znaš, i ljudi koji nisu ugledali Zemlju iz svemira, pomalo se razočaraju – na to će Leondis. Mali princ je pogleda kao da nije razumio o čemu govori. Leondis, prepoznavši na njegovu nevinom licu osjećaj zbunjenosti, nastavi: – Znaš, poneki ljudi ne cijene ono što imaju. Na primjer, bio si u Africi, tamo postoje neki ljudi koji nemaju vodu, a gle, mi sjedimo pokraj rijeke čiju čistu vodu možemo piti iz korita. Postoje ljudi koji vode bitne razgovore u visokim, tamnim zgradama, pričajući tko je bogatiji u ovom materijalnom svijetu, a nitko ne priča o ljudima bez vode. Postoje ljudi koji su često kod doktora i piju puno tableta, a postoje oni koji su potpuno zdravi, a ne znaju to cijeniti. Postoje ljudi koji su nesretni, drže glavu spuštenu, kao da su pokoreni, umjesto da gledaju prema gore, i vide koliko je zapravo divno i uzvišeno. Sjećaš se onih baobaba?  E, oni kao i sva ostala stabla nam omogućuju da dišemo, a ljudi koji to zaboravljaju, sijeku ih. Često. Postoje djeca kojima je igra zabranjena, a ja imam medu, psa, brata i sestre s kojima se mogu igrati. Možda čak u ovoj maloj, kamenoj kućici pokraj parka, živi jedna majka, s malim sinom, koji teško žive…                                                                           Mali princ je pozorno slušao što je djevojka govorila. Odjednom, osmijeh joj je postajao sve kraći i kraći. Zanimalo ga je o čemu pričaju ti bitni ljudi, što znači materijalan svijet, no ponajviše ga je zanimala priča o majci i sinu.
– Misliš li da su majka i sin tužni?- priupita dječačić.

– Možda! Ne znam. Ponekad!  – rekla je.

– Zašto su majka i sin sami?- doskoči.

– Svi smo mi sami u ovom svijetu, na kraju krajeva. No, ljudi su društvena bića. Trebamo nekoga. Sami su, jer poneki ljudi previše gledaju na sebe, ne obazirući se kako bi bilo njima da su sami. Ponekad, ljudi ne gledaju srcem, već slijepim očima.

Mali princ se sjetio važne rečenice: Samo se srcem dobro vidi, bitno je očima nevidljivo, no n                                                                                                                          –  Ljudi trebaju svoje srodne duše – nadoda Leondis.

– Što je to „srodna duša“? – upita Mali princ.

­– To je nešto poput tebe i Ruže. To je kada prihvaćamo osobu sa svim svojim manama i vrlinama. Kada nije u pitanju da promijeniš tu osobu, već kako ona mijenja tebe. To je kada je dvoje jedno, bez osuđivanja, bez sebičnosti. Kada su te dvije osobe udaljene jedna od druge, nikada nisu same i  usamljene, jer su povezani srcem, a biti povezan srcem je najsnažnija veza na svijetu.

Mali princ znatiželjno je gledao djevojku, kojoj su već zasuzile oči, govoreći kao da postoje osobe udaljene od nje. Znao je da je zapravo ona ta koja je sama. Znao je, ne samo po načinu na kojem je govorila, već zato što je pričala sa svemirom.  A ljudi koji pričaju s nebom su ponekad zaista tužni.

– Ljudi zaboravljaju da postoji netko iznad nas tko nas pazi. Naši čuvari, poput anđela su s nama. Zvijezde su te koje nas mudro i sigurno paze. Kada cijeli svijet spava, one su tu, pa čak i ako ih ne vidimo. Tada su samo skrivene ispod bijelih mrlja na nebu. A danju, spoje se sa sunčevom svjetlošću, te su oni onda  „srodne duše“. Došao sam ovdje, misleći da sam sam na prašnjavom krovu, a opet zvijezde su tu zajedno sa mnom. Ljudi ne vide ljepotu u mraku, jer ne tragaju za vječnim nebeskim svjetlom, već plamenom koji se gasi. Ne shvaćaju da nam se ponekad najljepše stvari događaju na najosamljenijim mjestima. Upoznajući zemljopisca, poslovnog čovjeka, kralja, lisicu… shvatio sam da su izgubili dijete u srcu. Izgubili su zvijezdu Sjevernicu koja ih pomno vodi životnim putem.  Zaboravili su kako nacrtati mladu ovcu i popraviti svoj avion. Zaboravili su kako hodati pustinjom, nadajući se zdencu vode. Jer, oni koji neumorno tragaju su zapravo oni koji pronalaze. – reče joj tihim glasom. Želio je nastaviti, no zastane primijetivši suzne oči djevojke, te samo nadoda,  sjetivši se kako je divno s nekim gledati zvijezde: – Zaista mi je drago što sam našao novu prijateljicu, zaista je.            Djevojka je ostala bez riječi. Zaboravila je da zlatokosi dječak je onaj koji ne vjeruje u nemoguće. Kroz par nježnih, prolivenih suza se osmjehnula. Opet nije znala što odgovoriti Malom princu. No tada Mali princ ju je naučio vjerovati svojoj zvijezdi, iako joj je put dalek i zamagljen.

Nakon toga, začuo se glas starije žene: – Hajde, Mali prinče, idemo na spavanje. Zvijezde te uvijek čekaju tamo gore!                                                                             Leondis se iznenada okrene, tražeći glas nepoznate žene, no ne vidje ništa osim puta kojeg je zlatna mjesečina obasjavala. Zlatokosog dječaka više nije bilo pokraj nje. Samo se začuo glas koji se koracima sve više i više udaljavao: – Odrasli su zbilja vrlo neobični!

Leondis je shvatila. Mali princ nije samo lik iz knjige, to je dječak koji živi u svima nama, pa čak i u kamenoj kućici ispod prljavog krova. Iako je bila iznenađena što nikada do sada nije shvatila da je to bio mali dječak, kojemu je majka pričala svake noći bajku o Malom princu, osmjehnula se. Znala je da više nije sama. Isto tako, znala je da nije sve gledala srcem, baš kao što je trebala. Ali, hodala je sama pustinjom, s puno nade i našla je zdenac vode.

Napokon, Mali princ se vratio.

 

Mila Nevenka Fofić, 1.a